Dve godine kasnije: Udala sam se za razvedenog čoveka, a sada podnosim zahtev za razvod – Njegova ćerka i naši snovi u garsonjeri
“Opet si ostavila svoje knjige po cijeloj sobi!” viknula sam, osjećajući kako mi glas drhti, ali ne od bijesa, već od nemoći. Milica je samo slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu, kao da nisam ni prisutna. Marko je sjedio za stolom, zureći u ekran svog laptopa, pokušavajući ignorirati napetost koja je ispunila našu malu garsonjeru.
Nekad sam vjerovala da ljubav može sve. Kad sam upoznala Marka, činilo mi se da smo stvoreni jedno za drugo. Bio je pažljiv, nježan, uvijek spreman na razgovor. Znao je slušati moje snove o zajedničkom životu, o putovanjima, o malom stanu u centru Sarajeva ili Zagreba, gdje bismo svako jutro pili kafu na balkonu. Nije mi smetalo što je razveden, ni što ima ćerku iz prvog braka. Govorio je da je Milica dobra djevojčica, da će nas zavoljeti. Vjerovala sam mu.
Ali život u garsonjeri nije bio onakav kakvim sam ga zamišljala. Prvi mjeseci su još bili puni strasti i nade. Onda je Milica došla kod nas – najprije na vikende, a onda, kad se njena majka preselila u Njemačku, zauvijek. Imala je samo trinaest godina, ali već tada je nosila na ramenima teret razvoda svojih roditelja i vlastite nesigurnosti.
“Ne mogu više ovako!” prošaptala sam Marku jedne večeri dok je Milica spavala na kauču. “Ona me ne podnosi. Sve što napravim joj smeta. Osjećam se kao uljez u vlastitom domu.”
Marko je uzdahnuo, umoran od svega. “Znam, Jasmina… ali ona je dijete. Treba joj vremena. I meni trebaš ti. Molim te, pokušaj još malo.”
Pokušavala sam. Svaki dan iznova. Pripremala sam joj doručak, ostavljala poruke na ogledalu, nudila da zajedno gledamo filmove. Ali Milica je bila zid – hladan, tih i neprobojan. Kad bi došla iz škole, bacila bi torbu na pod i zatvorila se u sebe. Ponekad bih čula kako plače noću, ali kad bih pokucala na vrata, viknula bi: “Ostavi me na miru! Nisi ti moja mama!”
Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam stvarno bila previše stroga? Možda nisam znala kako voljeti tuđe dijete? Moja mama mi je govorila: “Jasmina, brak nije samo ljubav. To je borba, kompromis. Moraš biti jača od toga.” Ali ja sam bila umorna od borbe.
Jednog dana, dok sam slagala veš u ormaru, pronašla sam Milicin dnevnik. Nisam ga htjela čitati – ali radoznalost je bila jača od mene. Na prvoj stranici pisalo je: “Mrzim ovaj stan. Mrzim Jasminu. Tata više nije isti otkad smo ovdje.” Srce mi se slomilo.
Te večeri sam sjela s Markom za kuhinjski stol.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Milica me mrzi, ti si stalno između nas dvoje… Naši snovi su nestali negdje između njenih suza i mojih pokušaja da budem dobra maćeha.”
Marko je šutio dugo, gledao kroz prozor u svjetla grada.
“Znaš li koliko mi značiš?” upitao je napokon.
“Znam,” odgovorila sam kroz suze. “Ali ljubav nije dovoljna kad život postane ovako skučen… kad nemaš ni kutak za sebe, kad svaki dan hodaš po jajima da ne povrijediš dijete koje te nikad neće prihvatiti.”
Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Milica me izbjegavala još više nego prije, a Marko se povukao u sebe. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koju sam prije izbjegavala kao kletvu.
Jedne noći probudila me buka iz dnevne sobe. Milica je plakala na sav glas.
“Zašto si otišla? Zašto si me ostavila s njima?” jecala je u telefon svojoj majci.
Stajala sam na vratima, ne znajući trebam li prići ili otići. Osjetila sam sažaljenje prema toj djevojčici koja nije tražila ništa od ovoga – ni razvod svojih roditelja, ni mene kao maćehu, ni život u skučenoj garsonjeri.
Sutradan sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle.
“Ne mogu više,” rekla sam joj kroz suze. “Osjećam se kao da tonem svaki dan sve dublje. Volim Marka, ali ne mogu živjeti ovako – bez prostora za sebe, bez mira, bez osjećaja pripadnosti.”
Lejla me zagrlila i rekla: “Nisi ti kriva što nisi mogla biti sve što su drugi očekivali od tebe. Ponekad ljubav nije dovoljna kad život postane pretesan.”
Nakon nekoliko dana vratila sam se po svoje stvari. Marko me čekao na vratima.
“Jasmina… hoćeš li se vratiti?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga kroz suze i rekla: “Ne mogu više biti netko tko nisam. Volim te, ali moram voljeti i sebe. Možda ćeš me mrziti zbog ovoga, ali vjeruj mi – ovo radim i zbog Milice. Ona treba mirnu kuću, a ne stalne svađe i napetost.”
Otišla sam bez osvrtanja.
Sada sjedim sama u malom stanu koji dijelim s Lejlom i pišem ove riječi dok vani pada kiša nad Sarajevom.
Pitam se: gdje su nestali naši snovi? Je li ljubav dovoljna kad život postane pretesan? Da li ste vi ikada morali birati između sebe i onih koje volite?