Nevidljivi sud: Moda, osuda i potraga za prihvaćanjem

“Jesi li ti normalna, Lejla? Pogledaj se kako si se obukla!” glas mog strica Dine odjeknuo je kroz dnevni boravak, dok su svi za stolom na trenutak zanijemili. U ruci sam još uvijek držala tanjur s baklavom, ali ruke su mi se tresle. Pogledala sam prema mami, tražeći podršku, ali ona je samo spustila pogled u šalicu kave.

Nosila sam crne široke hlače i bijelu košulju s cvjetnim uzorkom, a preko ramena prebačen crni sako. Ništa provokativno, ništa neprimjereno – barem po mom mišljenju. Ali za moju obitelj, pogotovo za muške članove, to je bilo previše moderno, previše “drugačije”. “Šta ti fali običnim farmericama i majici? Šta će selo reći kad te vidi ovako?” nastavio je Dino, a moj rođak Emir se nasmijao i dobacio: “Ma pusti je, ona misli da je u Zagrebu ili Sarajevu, a ne u našoj mahali.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. Tata je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. S druge strane stola, tetka Sanela pokušala je promijeniti temu: “Lejla, kako ti ide na fakultetu?” Ali Dino nije odustajao. “Neka ona nama objasni prvo šta hoće poručiti s tim krpicama! Danas ovako, sutra ko zna kako!”

U meni se lomilo sve. Htjela sam viknuti, objasniti im da odjeća ne određuje karakter, da moda nije grijeh. Ali riječi su mi zastale u grlu. Sjetila sam se prošlog ljeta kad sam došla u kratkoj haljini i mama me zamolila da se presvučem prije nego što gosti dođu. “Znaš kakvi su ljudi ovdje, Lejla,” šaptala je tada. “Ne treba nam još priča po selu.”

Ali ovaj put nisam bila spremna popustiti. Duboko sam udahnula i pogledala Dinu ravno u oči: “Striko, ja sam odrasla osoba. Ovo sam ja. Ako vam smeta kako izgledam, to je vaš problem, ne moj.” U sobi je nastao muk. Čak je i mali Adnan prestao tipkati po mobitelu.

Dino je odmahnuo rukom: “Eto vidiš! Sad su svi pametni! Nema više poštovanja prema starijima!” Tata je konačno progovorio: “Dino, pusti dijete na miru. Neka nosi šta hoće.” Ali bilo je kasno – osjećala sam se kao da stojim gola pred sudom koji me ne razumije.

Nakon ručka povukla sam se u svoju sobu. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u dvorište gdje su muškarci zapalili cigarete i nastavili raspravu o politici i nogometu. Čula sam kako Dino još uvijek gunđa: “Šta će biti od ove djece? Sve im je dozvoljeno!”

Mama je tiho ušla u sobu. Sjela je kraj mene i nježno me pomilovala po kosi. “Znam da ti je teško,” rekla je tiho. “Ali znaš kakvi su oni… Nećeš ih promijeniti.” Pogledala sam je kroz suze: “A zašto ja moram biti ta koja se stalno prilagođava? Zar nije vrijeme da oni malo razmisle o sebi?”

Mama je slegnula ramenima: “Možda jednog dana… Ali danas nije taj dan.” Osjetila sam gorčinu u njenom glasu – kao da ni ona sama ne vjeruje u promjene.

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi strica Dine i smijeh rođaka Emira. Sjetila sam se svih onih puta kad sam šutjela, kad sam birala jednostavne kombinacije samo da izbjegnem komentare. Ali svaki put kad bih pogledala svoj odraz u ogledalu, osjećala bih se kao da nosim tuđu kožu.

Sutradan sam otišla do prijateljice Mirele u grad na kafu. Ispričala sam joj sve što se dogodilo. Ona me slušala pažljivo, a onda rekla: “Znaš šta, Lejla? Nisi ti problem. Problem je što oni ne znaju prihvatiti drugačije. I znaš šta još? Nikad nećeš biti dovoljno dobra za svakoga – ali moraš biti dobra sebi.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući autobusom kroz uske ceste između polja kukuruza i djeteline. Gledala sam kroz prozor i pitala se – koliko nas još živi pod nevidljivim sudom vlastite obitelji? Koliko nas skriva svoje pravo lice samo da bi izbjeglo osudu?

Navečer sam sjela s tatom na terasu. Gledali smo zalazak sunca iznad brda iznad sela. Tišina između nas bila je teška, ali osjećala sam potrebu da ga pitam: “Tata, jesi li ikad poželio biti drugačiji?” Pogledao me iznenađeno, pa slegnuo ramenima: “Možda jesam… Ali nisam imao hrabrosti kao ti.”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Shvatila sam da moj put neće biti lak – ali barem znam tko sam i što želim.

Ponekad se pitam – koliko nas mora slomiti vlastita obitelj prije nego što naučimo voljeti sebe? Je li moguće pronaći prihvaćanje tamo gdje ga najmanje očekujemo?