Odbacili su me kad sam zatrudnjela, a deset godina kasnije tražili su moju pomoć
“Ivana, kako si mogla ovo napraviti nama?” vikao je otac dok je majka plakala u kutu dnevne sobe. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, ruke su mi se tresle dok sam stajala pred njima s pozitivnim testom na trudnoću u džepu. Damir je sjedio na stepenicama ispred kuće, glave pognute, ni sam ne znajući što da kaže. Imala sam šesnaest godina i osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši.
“Nisam to napravila vama, tata. To je moj život!” viknula sam kroz suze. Majka je tada ustala, prišla mi i šapnula: “Ako odlučiš zadržati dijete, više nemaš što tražiti ovdje.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam pakirala torbu. Damir je došao do mene, zagrlio me i rekao: “Idemo zajedno. Neću te ostaviti.” Njegovi roditelji nisu bili oduševljeni, ali nisu nas izbacili. Prvih nekoliko mjeseci proveli smo u njegovoj maloj sobi, dijeleći krevet i brige. Damir je radio u pekari kod strica, a ja sam završavala školu preko interneta.
Bilo je dana kad nisam imala što jesti osim kruha i mlijeka. Kad se rodila naša kćerka Lana, osjećala sam neopisivu sreću i tugu istovremeno. Sreću jer sam postala majka, tugu jer moji roditelji nisu ni pitali za nju. Godinama nisam čula ni riječ od njih. Svaki put kad bih prošla pored njihove kuće u malom mjestu kraj Osijeka, srce bi mi preskočilo od boli.
Damir i ja smo se borili. On je upisao večernju školu, ja sam radila kao konobarica u kafiću kod prijateljice Mirele. Lana je rasla, bila je veselo dijete koje nije znalo za djedove i bake. Ponekad bi pitala: “Mama, zašto ja nemam baku kao Ena iz vrtića?” Nisam znala što da joj kažem pa bih samo šutjela i zagrlila je.
Prošlo je deset godina. Damir i ja smo skupili dovoljno novca da kupimo mali stan u Osijeku. Lana je krenula u školu, a ja sam napokon dobila stalni posao u knjižnici. Život se polako smirivao. Naučila sam živjeti bez roditelja, ali rana nikad nije zacijelila.
Jednog kišnog popodneva zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala majku i oca – starije, umornije, s torbama u rukama. Pogledali su me kao da traže oprost.
“Ivana… možemo li ući?” pitala je majka tiho.
Stajala sam na pragu, ne znajući što da radim. Lana je provirila iza mene: “Mama, tko su ovi ljudi?”
Otac je spustio pogled: “Izgubili smo kuću… banka nam ju je uzela. Nemamo gdje… Sjetili smo se tebe…”
Osjetila sam kako mi se stari bijes vraća. Sjetila sam se noći kad su me izbacili na ulicu s trudničkim trbuhom, bez igdje ikoga. Sjetila sam se svih onih rođendana koje nisu čestitali Lani, svih Božića koje smo proveli sami.
Damir je izašao iz kuhinje i pogledao ih ozbiljno: “Ivana, što ćemo?”
Majka je plakala: “Znam da smo pogriješili… Molim te…”
Sjedili smo za stolom satima. Oni su pričali o svemu što su izgubili – otac je ostao bez posla kad se tvornica zatvorila, majka se razboljela i nije mogla raditi. Prijatelji su ih napustili kad više nisu imali novca.
“Sada znate kako je to biti sam,” rekla sam tiho.
Otac je prvi put zaplakao predamnom: “Ivana, oprosti nam… Bio sam tvrdoglav i ponosan… Mislio sam da te štitim od pogrešaka…”
Lana ih je gledala zbunjeno: “Mama, jesu li to moji baka i djed?”
Nisam znala što da kažem. Srce mi se kidalo između želje da im pomognem i boli koju su mi nanijeli.
Damir me povukao sa strane: “Znam da ti je teško… Ali Lana ima pravo upoznati ih. I ti imaš pravo na mir.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako spava i pitala se jesam li spremna oprostiti ljudima koji su me odbacili kad mi je bilo najteže.
Ujutro sam im rekla: “Možete ostati neko vrijeme… Ali moramo razgovarati o svemu što se dogodilo. Ne mogu samo zaboraviti prošlost.”
Majka me zagrlila prvi put nakon deset godina: “Hvala ti… Nikad nećemo moći ispraviti sve, ali možemo pokušati biti bolji.”
Dani su prolazili u nespretnim razgovorima i pokušajima da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Otac je pomagao Damirovu stricu u pekari, majka mi je pomagala oko Lani i kuće. Polako smo gradili nove odnose – ne iste kao prije, ali možda iskrenije nego ikad.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam im otvorila vrata nakon svega što su učinili. Može li se oprostiti takva izdaja? Ili je obitelj ipak nešto što vrijedi pokušati spasiti – bez obzira na sve? Što vi mislite – zaslužuju li drugu priliku oni koji su vas jednom odbacili?