Svi su znali, samo ja nisam: Priča o izdaji i ponosu
“Jesi li ti stvarno toliko naivna, Ivana?” čujem glas svoje sestre Mire dok mi u kuhinji, među mirisima kave i hladnim pločicama, pokušava objasniti ono što cijeli grad već zna. “Svi su pričali o tome, samo si ti šetala kao da živiš u nekom svom filmu.”
Ruke mi drhte dok stavljam šalicu na stol. Gledam kroz prozor, ali ne vidim ništa osim magle koja se spustila nad Sarajevo. U glavi mi odzvanja Mirina rečenica, a srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Ne mogu vjerovati… Ne mogu vjerovati da je to napravio. Sa Sanjom? S onom Sanjom koja mi je na rođendan donijela kolač i pitala me za recept?”
Mira uzdahne i sjedne nasuprot mene. “Ivana, znam da boli. Ali bolje da znaš istinu. Svi su šutjeli jer su mislili da ćeš ti zadnja saznati. I bila si.”
U tom trenutku, osjećam kako mi se cijeli život raspada na komadiće. Sjećam se dana kada sam upoznala Dinu. Bio je najzabavniji dečko na fakultetu, uvijek spreman na šalu, uvijek uz mene kad mi je bilo teško. Vjenčali smo se mladi, preselili u Zagreb, a onda se vratili u Sarajevo kad je dobio posao u banci. Mislila sam da smo sretni. Mislila sam da smo tim.
Ali sada, dok sjedim u ovoj hladnoj kuhinji, shvaćam da sam bila slijepa. Svi su znali – kolegice s posla, susjedi, čak i moja mama je nešto naslućivala. Samo ja nisam htjela vidjeti.
Telefon zazvoni. Na ekranu piše “Dino”. Gledam ga nekoliko sekundi prije nego što pritisnem crvenu slušalicu. Ne mogu još razgovarati s njim. Ne nakon svega.
Mira me pogleda s tugom u očima. “Znaš, nije sramota što si vjerovala mužu. Sramota je što te on izdao.”
Ali ja osjećam sram. Sram što nisam primijetila, što sam vjerovala svakoj njegovoj priči o prekovremenom radu, što sam Sanju pozivala na kavu i smijala se njezinim šalama. Sram što sada svi znaju da sam bila prevarena žena.
Navečer ležim budna u krevetu. Djeca spavaju u svojim sobama, a ja brojim pukotine na stropu. U glavi vrtim slike – Dino kako šalje poruke ispod stola, Sanja kako me grli na izlasku iz škole, susjedi koji šapuću kad prolazim pored njih.
Sljedećeg dana Dino dolazi kući ranije nego inače. Ulazi tiho, kao lopov. Gleda me očima punim krivnje.
“Ivana… Molim te, pusti me da objasnim.”
Sjedim za stolom i gledam ga bez riječi. On sjeda preko puta mene, spušta glavu i počinje pričati:
“Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. Bio sam slab… Sanja je bila tu kad sam bio pod stresom na poslu… Nisam htio da te povrijedim.”
“Ali jesi,” prekidam ga glasom koji ni sama ne prepoznajem. “Povrijedio si me više nego itko ikad.”
Dino šuti. Vidim kako mu ruke drhte. “Ivana, volim te. Napravio sam grešku života. Molim te, oprosti mi.”
U tom trenutku osjećam bijes kakav nikad nisam osjetila. “Oprosti ti meni što sam ti vjerovala? Oprosti ti meni što sam bila tvoja budala?”
On spušta glavu još niže.
“Što sad očekuješ od mene?” pitam ga kroz suze koje mi klize niz lice.
“Želim da pokušamo ponovno… Zbog djece… Zbog nas…”
Gledam ga i osjećam kako se u meni bore dvije Ivane – ona koja ga još uvijek voli i ona koja ga prezire zbog svega što je napravio.
Sljedećih dana svi oko mene imaju mišljenje o tome što bih trebala napraviti. Mama kaže: “Brak je svetinja, trebaš mu oprostiti.” Mira kaže: “Ako mu oprostiš, nikad više nećeš biti ista.” Susjeda Jasmina šapće: “Svi muškarci varaju, samo neke žene to ne žele vidjeti.”
Ali nitko ne zna kako je to kad ti se srce raspadne na pola svaki put kad ga pogledaš.
Djeca osjećaju napetost u kući. Luka me pita: “Mama, zašto si tužna?” Ne znam što da mu kažem pa ga samo zagrlim.
Jedne večeri sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam stare slike – našu svadbu na obali Neretve, prvi rođendan naše kćeri Lejle, izlet na Plitvice… Sve izgleda tako savršeno na tim slikama. Ali sada znam da ništa nije bilo savršeno.
Dino pokušava sve – kupuje cvijeće, sprema večeru, vodi djecu u park. Ali svaki njegov dodir me podsjeća na Sanju, na laži, na sve one noći kad sam čekala da dođe kući misleći da radi prekovremeno.
Jednog dana Sanja mi šalje poruku: “Žao mi je zbog svega.” Gledam tu poruku i osjećam samo prazninu. Ne odgovaram joj.
Prolaze tjedni. Ljudi prestaju šaptati kad prolazim pored njih, ali ja još uvijek osjećam njihov pogled na sebi. Najteže mi je pogledati samu sebe u ogledalu.
Jedne večeri sjedim s Mirom na balkonu i pitam je: “Što bi ti napravila?”
Ona me pogleda ozbiljno: “Ne znam, Ivana. Znam samo da moraš odlučiti zbog sebe, a ne zbog drugih.”
Te noći prvi put nakon dugo vremena zaspim bez suza.
Danas još uvijek ne znam hoću li mu oprostiti ili ne. Znam samo da više nikad neću biti ista osoba kakva sam bila prije ove izdaje.
Pitam se: Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom slomio? I koliko vrijedi oprost ako ga daješ iz straha od samoće?