Prekinute veze: Priča o traženju doma i vlastitog identiteta

“Marko, opet si zaboravio zaključati vrata!” povikala je teta Ljiljana dok sam stajao na hodniku doma, držeći u ruci staru, izlizanu knjigu. Srce mi je preskočilo od straha, ali nisam odgovorio. Navikao sam na viku, na hladne poglede i na osjećaj da nikome nisam važan. U domu za djecu u Sarajevu, gdje sam proveo cijelo svoje djetinjstvo, naučio sam da ne očekujem previše. Svaka nova teta bila je samo još jedno lice koje će otići, a svako obećanje o boljem sutra završavalo je razočaranjem.

Sanjao sam o pravoj obitelji. O mirisu svježe pečenih kiflica nedjeljom ujutro, o toplom zagrljaju kad padneš i razbiješ koljeno. Umjesto toga, imao sam hladne pločice pod nogama i tihe noći ispunjene šaptom drugih dječaka koji su, poput mene, sanjali o nečemu što nikad nisu imali.

Prva prilika za udomljenje došla je kad sam imao deset godina. Sjećam se uzbuđenja dok sam pakirao svoje stvari u staru sportsku torbu. “Bit ćeš dobar, Marko?” pitala me teta Ljiljana, a ja sam kimnuo glavom, iako nisam znao što to zapravo znači. Obitelj koja me primila, Jasna i Davor iz Mostara, činila se isprva kao ostvarenje sna. Imali su psa, dvorište puno cvijeća i sina mog uzrasta, Ivana. Ali ubrzo su počeli problemi. Ivan nije želio dijeliti sobu sa mnom, a Jasna je često govorila: “Marko, ti nisi kao Ivan. Moraš se više truditi.” Svaka njihova riječ bila je poput igle koja mi para kožu.

Jedne večeri, nakon što sam slučajno razbio čašu dok sam postavljao stol, Davor je povikao: “Zašto si tako nespretan? Zar te ništa nisu naučili tamo u domu?” Te noći sam prvi put poželio da se nikad nisam ni nadao ničemu. Nakon nekoliko mjeseci rekli su mi da se vraćam natrag. “Nije to ništa osobno, Marko. Jednostavno se nismo snašli,” rekla je Jasna dok mi je pakirala stvari. Nisam plakao. Samo sam šutio i gledao kroz prozor auta dok su me vozili nazad.

Povratak u dom bio je gori nego prvi dan kad sam došao. Djeca su šaptala iza leđa: “Vratio se… Opet ga nisu htjeli.” Počeo sam izbjegavati sve. Nisam više pričao ni s kim, nisam išao na izlete ni igrao nogomet u dvorištu. Povukao sam se u sebe i uvjerio da je bolje ne osjećati ništa nego opet biti povrijeđen.

Godine su prolazile. Svi su govorili da sam pametan dječak, ali nitko nije znao koliko me boli svaka nova noć bez obitelji. Kad sam napunio sedamnaest godina, već sam bio uvjeren da ću zauvijek ostati sam. Tada su se pojavili gospođa Barbara i gospodin Andrej iz Zagreba. Došli su u dom kao volonteri, donijeli su knjige i organizirali radionice. Barbara je imala tople oči i uvijek bi me pitala: “Marko, kako si danas?” Prvi put nakon dugo vremena netko me gledao kao osobu, a ne kao problem.

Jednog dana, dok smo zajedno slagali knjige u knjižnici doma, Barbara mi je tiho rekla: “Znaš, Andrej i ja razmišljamo o tome da te primimo kod nas na praznike. Znam da nije isto kao prava obitelj, ali možda bi ti dobro došlo malo promjene?” Pogledao sam je s nevjericom. Nisam znao što reći. Srce mi je tuklo kao ludo.

Prvi dan kod njih bio je čudan. Njihov stan mirisao je na kavu i lavandu. Andrej je puštao stare ploče Olivera Dragojevića dok smo zajedno doručkovali. Barbara mi je pokazala kako se pravi domaća juha i smijala se kad sam prolio brašno po cijeloj kuhinji. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam nešto nalik sreći.

Ali prošlost nije nestala. Svaki put kad bi Barbara podigla glas jer sam zaboravio ugasiti svjetlo ili kad bi Andrej bio zamišljen i šutljiv nakon posla, srce bi mi stisnuo strah: “Hoće li me i oni vratiti? Jesam li opet pogriješio?” Počeo sam izbjegavati razgovore, zatvarati se u sobu i preispitivati svaki svoj postupak.

Jedne večeri Barbara je sjela kraj mene na kauč i tiho rekla: “Marko, znam da ti nije lako vjerovati ljudima nakon svega što si prošao. Ali želimo da znaš – nisi sam. Ne moraš biti savršen da bi bio voljen.” Nisam mogao izdržati. Suze su mi potekle niz lice prvi put nakon mnogo godina.

Sljedećih mjeseci polako sam učio vjerovati im. Bilo je dana kad bih se vraćao starim navikama – šutnji, povlačenju – ali Barbara i Andrej nisu odustajali od mene. Vodili su me na izlete po Zagrebu, učili me kuhati sarme i pričali priče iz svog djetinjstva u Bosni i Hrvatskoj. Počeo sam osjećati da možda ipak postoji mjesto za mene na ovom svijetu.

Ali onda je stiglo pismo iz centra za socijalnu skrb – uskoro ću napuniti osamnaest godina i moram napustiti dom. Strah me ponovno obuzeo: što ako izgubim sve što sam tek počeo graditi? Barbara me zagrlila i rekla: “Gdje god bio, uvijek ćeš imati dom kod nas.” Ali duboko u sebi borio sam se s pitanjem: mogu li ikada stvarno pripadati?

Danas sjedim na klupi u parku i gledam djecu kako se igraju skrivača. U džepu držim ključ od Barbarinog i Andrejevog stana – moj prvi pravi ključ od doma. Još uvijek me progone sumnje i strahovi iz prošlosti, ali prvi put vjerujem da možda mogu biti voljen bez uvjeta.

Pitam se: Koliko nas još hoda ovim ulicama noseći teret odbačenosti? Možemo li ikada naučiti vjerovati drugima – ili sebi – nakon svega što smo prošli?