Kad me svekrva izbacila iz kuće dok je muž bio na službenom putu
“Nećeš više gaziti po mojoj kući!” Ružičin glas odjekivao je stubištem dok sam stajala u pidžami, zbunjena, s četkicom za zube u ruci. Kiša je lupala po prozoru, a Ivan je bio tek nekoliko sati na putu za Split. Nisam ni stigla pitati što se događa kad je Ružica već izvlačila moju torbu iz ormara.
“Ružice, molim te, o čemu se radi?” pokušala sam ostati mirna, ali ruke su mi drhtale. “Ivan će se vratiti za tri dana, možemo li pričati kao ljudi?”
“Pričali smo dovoljno! Četiri godine si ovdje, a još uvijek nisi naučila kako se ponaša prava žena! Moj sin jede hladno, stan smrdi na tvoje parfeme, a ti sjediš po cijele dane i tipkaš po tom laptopu!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Radila sam od kuće, kao grafička dizajnerica, i uvijek sam se trudila pomoći oko svega. Ali Ružica nikad nije bila zadovoljna. Nikad nisam bila dovoljno dobra za njenog sina.
Dok sam pokušavala objasniti da sam skuhala ručak i oprala veš, ona je već trpala moju odjeću u kofer. “Ne zanima me! Dok je Ivan tu, šutiš i glumiš dobru snahu. Sad kad ga nema, možeš van!”
Nisam znala što da radim. U glavi mi je bubnjalo: gdje ću sad? Moji roditelji žive u Zenici, brat Emir je u Zagrebu na faksu. Nisam im htjela stvarati probleme, ali nisam imala izbora.
Kad me doslovno izgurala kroz vrata i bacila kofere za mnom, stajala sam na kiši ispred kuće koju sam zvala domom četiri godine. Prva misao bila mi je: “Nazovi tatu.”
“Tata… Ružica me izbacila. Ne znam što da radim.”
S druge strane tišina, pa dubok uzdah. “Kćeri, dođi kući. Nema te što nitko gaziti.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Moj život bio je ovdje – posao, prijatelji, Ivan. Nisam mogla samo tako otići.
Zvala sam Emira. “Ej, seko… šta se desilo?”
“Izbacila me. Svekrva. Ivan ne zna ništa.”
“Dođi kod mene u Zagreb dok ne riješiš. Ne možeš biti na ulici.”
Sjedila sam na klupi ispod javne rasvjete i gledala kroz maglu prema prozoru naše sobe. Ružica je navukla zavjese.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni. Toliko puta sam slušala priče o svekrvama koje ne vole snahe, ali mislila sam da će vrijeme omekšati Ružicu. Prije braka bila je ljubazna, čak me zvala “kćeri”. Ali čim smo potpisali papire, sve se promijenilo.
Ivan je bio između dvije vatre – stalno bi govorio: “Pokušaj razumjeti moju mamu, ona je prošla svašta.” Njegov otac poginuo je u ratu kad je Ivan bio dijete i Ružica ga je sama odgajala. Znam da joj nije bilo lako.
Ali zar to opravdava sve? Zar ja moram biti žrtva tuđe tuge?
Te noći prespavala sam kod prijateljice Mirele. Ujutro sam poslala Ivanu poruku: “Nazovi me čim možeš. Hitno je.” Nije odgovorio do podneva.
Kad smo napokon razgovarali, bio je šokiran.
“Šta? Mama te izbacila? Zašto?”
“Zato što joj smetam. Zato što nisam ona žena kakvu je zamislila za tebe. Ivan, ne mogu više ovako.”
Dugo je šutio.
“Vraćam se sutra navečer. Drži se još malo, molim te.”
Sljedeća dva dana bila su najduža u mom životu. Mirela me tješila: “Ma pusti Ružicu, ona je stara škola. Ti si moderna cura, imaš svoj posao!”
Ali nije bilo lako samo tako pustiti sve.
Kad se Ivan vratio, odmah smo otišli kod Ružice.
“Mama, šta si napravila? Kako si mogla izbaciti moju ženu na ulicu?”
Ružica je sjedila za stolom i gledala kroz prozor.
“Tvoj otac nikad ne bi dozvolio da mu žena sjedi po cijele dane i ne radi ništa korisno! Ja sam radila na zemlji, podizala vas sama! Ona ni kavu ne zna skuhati kako treba!”
Ivan joj je pokušao objasniti da su vremena drugačija, da ja radim od kuće i zarađujem više nego on trenutno.
“Nije to posao! To su gluposti! Žena treba biti domaćica!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ružice, ja vas poštujem kao majku svog muža, ali ne mogu više živjeti ovako. Ili ćemo Ivan i ja otići zajedno ili ću otići sama.”
Ivan me pogledao – prvi put vidjela sam strah u njegovim očima.
“Mama… Ako ne možeš prihvatiti moju ženu, mi ćemo otići.”
Ružica je šutjela dugo, a onda samo rekla: “Radite šta hoćete. Ja sam svoje rekla.”
Tog dana smo spakirali stvari i otišli u mali stan koji smo unajmili u Novom Zagrebu.
Bilo nam je teško – financijski i emotivno – ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Danas još uvijek boli kad pomislim kako nas je Ružica odbacila zbog svojih uvjerenja. Ali znam da nisam pogriješila što sam tražila dostojanstvo.
Ponekad se pitam: koliko žena još uvijek trpi zbog tuđih očekivanja? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe?