Između Dva Doma: Priča o Lojalnosti i Gubitku
“Zar stvarno misliš da je ovo tvoj dom?” glas Mirele, moje supruge, odjeknuo je kroz stan dok sam spuštao torbu na pod. Majka je sjedila za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za šalicu kave, kao da pokušava nestati. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
“Mirela, molim te…” pokušao sam smiriti situaciju, ali ona je već ustala, ruku stisnutih u šake. “Tvoja majka ovdje živi već tri mjeseca. Ja više ne prepoznajem svoj život!”
Nisam znao što reći. Otac je otišao s drugom ženom u Osijek, ostavivši majku samu u Sarajevu. Nisam mogao dopustiti da ostane sama, pogotovo nakon svega što je prošla. Ali nisam ni slutio koliko će to promijeniti našu svakodnevicu.
Majka je bila tiha, ali njezina prisutnost bila je poput sjene koja se širi po zidovima. Mirela je postala nervozna, povučena. Naša kćerka Lana sve češće je odlazila kod prijateljica, izbjegavajući napetost kod kuće. Navečer bih ležao budan, slušajući tihe uzdahe iz dnevne sobe gdje je majka spavala na kauču.
Jedne večeri, dok sam prao suđe, Mirela mi je prišla s papirima u ruci. “Ovo su oglasi za stanove. Možda bi tvoja mama mogla pronaći nešto svoje?”
Osjetio sam kako mi srce udara u grlu. “Ne mogu je samo tako izbaciti. Nema nikoga osim mene.”
“A što je s nama? Zar mi više nismo tvoja obitelj?”
Nisam imao odgovor. Osjećao sam se razapet između dvije vatre. Majka me gledala s tugom u očima svaki put kad bih spomenuo mogućnost da ode. Mirela me gledala kao stranca.
Jednog jutra, Lana je došla do mene dok sam pio kavu na balkonu. “Tata, možeš li ti i mama prestati šaptati po kući? Sve čujem. Baka nije kriva što joj je teško, ali ni mi nismo sretni.”
Te riječi su me pogodile jače od svega što su Mirela ili majka rekle. Počeo sam primjećivati sitnice: kako Mirela ustaje ranije da bi izbjegla doručak s majkom, kako Lana šuti za stolom, kako majka svaku večer sjedi sama i gleda stare slike iz mladosti.
Jedne subote, dok sam vozio majku na tržnicu, upitala me: “Jesi li sretan, sine?”
Zastao sam. “Ne znam više što znači biti sretan. Samo pokušavam da svi budu dobro.”
Pogledala me s blagim osmijehom. “Znam da ti nije lako. Ali nemoj izgubiti ono što si gradio zbog mene. Ja ću se snaći.”
Te večeri sam razgovarao s Mirelom. “Možda bismo mogli pronaći neki manji stan za mamu, blizu nas? Pomogao bih joj oko svega… Samo… nemojmo izgubiti nas zbog svega ovoga.”
Mirela je dugo šutjela. “Volim te, ali ne mogu živjeti ovako još dugo. Ako želiš biti sa mnom, moraš pokazati da smo ti mi na prvom mjestu.”
Narednih dana tražio sam stanove, razgovarao s majkom, objašnjavao joj situaciju. Plakala je tiho, ali pristala je pokušati. Pomogao sam joj preseliti se u mali stan na drugom kraju grada.
Prvih tjedana dolazio sam svaki dan, donosio joj hranu, pomagao oko računa. Ali svaki put kad bih odlazio kući, osjećao sam se kao da ostavljam dio sebe iza vrata tog malog stana.
Kod kuće se atmosfera popravila – Mirela je opet bila nasmijana, Lana pričljivija. Ali ja sam osjećao prazninu koju nisam mogao ispuniti.
Jedne večeri nazvala me majka: “Sine, dobro sam. Ne brini za mene. Samo… ponekad mi fališ.” Osjetio sam knedlu u grlu.
Sutradan sam sjedio s Mirelom na balkonu i pitao: “Jesam li pogriješio? Gdje završava dužnost prema roditelju, a gdje počinje odgovornost prema vlastitoj obitelji? Može li čovjek ikada biti potpuno ispravan prema svima koje voli?”
Što vi mislite – postoji li ispravan odgovor ili smo svi samo izgubljeni između dva doma?