Zašto uvijek ja moram popustiti? – Priča o roditeljstvu, frustraciji i tihim zamjeranjima
“Ne razumijem, zašto uvijek ja moram popustiti?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigao razmisliti. Ivana me pogledala kao da sam joj upravo rekao da više ne volim našeg sina. U kuhinji je mirisalo na prepečeni kruh i kavu, ali zrak je bio gust od neizgovorenih riječi.
“Zato što ti možeš otići na posao i zaboraviti na sve! Ja sam ovdje cijeli dan s Leonom, sama!” – odbrusila je, tresući rukama dok je pokušavala smiriti uplakanog sina. Gledao sam je, umorna lica, raščupane kose, u pidžami u kojoj je vjerojatno provela noć. Osjetio sam grižnju savjesti, ali i ljutnju. Zar nije i meni teško?
Već šest mjeseci Leon je centar našeg svijeta. Prije toga, Ivana i ja smo bili par koji je vikendom išao na izlete, gledao serije do kasno u noć, smijao se glupostima. Sad smo roditelji. I kao da smo zaboravili jedno drugo.
“Ivana, znaš da nije lako ni meni. Na poslu me gaze, šef mi prijeti otkazom ako još jednom zakasnim. A kad dođem kući, osjećam se kao uljez. Kao da više ne pripadam ovdje…”
“Ti barem imaš gdje otići! Ja nemam ni pet minuta mira!”
Pogledao sam Leona – crvene oči od plača, male šake stegnute oko Ivaninog prsta. Znao sam da je iscrpljena, ali osjećao sam se kao da me stalno gura u stranu. Kao da više nisam potreban.
Te večeri, dok je Leon napokon zaspao, sjeli smo za kuhinjski stol. Ivana je šutjela, gledala kroz prozor u mrak. Ja sam skupljao hrabrost.
“Što misliš… da zamijenimo uloge na tjedan dana? Ti idi kod svoje mame, odmori se, a ja ću biti s Leonom. Da vidim kako je to. Možda ću bolje razumjeti.”
Nije odmah odgovorila. Samo me gledala, kao da ne vjeruje što čuje.
“Stvarno bi to napravio?”
“Stvarno bih.”
Sutradan je Ivana spakirala torbu i otišla kod svoje mame u Travnik. Ostali smo Leon i ja sami u stanu na Grbavici. Prva dva sata bilo je zabavno – igrao sam se s njim, hranio ga kašicom, smijali smo se. Onda je počeo plakati. Nisam znao zašto. Probao sam sve – nosio ga, pjevao mu pjesme koje mi je tata pjevao kad sam bio mali: “Kad si sretan…” Ništa nije pomagalo.
Navečer sam bio iscrpljen kao nikad prije. Leon nije htio zaspati bez majke. Zvao sam Ivanu:
“Ne znam što da radim! Plače već sat vremena!”
“Probaj ga staviti na prsa, voli osjetiti otkucaje srca…”
Pokušao sam. Nije pomoglo.
Sljedeća tri dana bili su pakao. Nisam stigao ni jesti ni tuširati se kako treba. Stan je bio u kaosu – pelene posvuda, igračke pod nogama, sudoper pun bočica. Kad bi Leon napokon zaspao, sjedio bih na kauču i gledao u prazno.
Počeo sam shvaćati Ivaninu frustraciju. Ali i osjećaj usamljenosti koji me preplavio bio je nov za mene. Nitko nije pitao kako sam ja. Prijatelji su slali poruke: “Kako mali?” Nitko nije pitao: “Kako si ti?”
Četvrtog dana nazvala me mama:
“Sine, dođi na ručak, donesi malog.”
Otišao sam s Leonom kod nje u Ilidžu. Mama ga je uzela u naručje i odmah ga uspavala.
“Vidiš kako je lako kad imaš iskustva”, nasmijala se.
“Mama… kako si ti izdržala sa mnom i sestrom kad je tata stalno radio?”
Pogledala me ozbiljno:
“Nije bilo lako. Ali nismo imali izbora. Danas barem možete pričati o tome. Mi smo šutjeli i trpjeli.”
Te večeri nazvala me Ivana:
“Kako ste?”
“Iskreno? Jedva čekam da se vratiš…”
Došla je sutradan popodne. Kad je otvorila vrata i vidjela nered, umornog mene i Leona koji joj se bacio u naručje, samo je sjela na pod i zaplakala.
Pridružio sam joj se.
“Oprosti… Nisam znao koliko ti je teško dok nisam probao sam.”
Zagrlili smo se prvi put nakon dugo vremena bez riječi.
Te večeri smo dugo razgovarali – o svemu što nas muči, o strahu da nismo dovoljno dobri roditelji, o tome kako nam nedostaje vrijeme jedno za drugo.
Sljedećih dana pokušali smo biti tim – dogovarali se tko će što raditi, uzimali male pauze za sebe kad god možemo. Nije bilo lako, ali bilo je lakše nego prije.
I sad, dok gledam Ivanu kako uspavljuje Leona, pitam se: Zašto nam treba kriza da bismo shvatili koliko vrijedimo jedno drugome? I zašto uvijek netko mora popustiti – zar ne možemo zajedno nositi teret?