Otac mi je okrenuo leđa: Sve je ostavio bratu, a mene izbrisao iz života
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno učinio, tata!” viknula sam kroz suze, držeći u ruci zgužvani papir na kojem je stajalo crno na bijelo: sve što je otac imao, sve što je stvarao cijeli život, pripalo je mom bratu Ivanu. Ja, njegova kćerka, ostala sam bez ičega. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale, a srce mi se slamalo na hiljadu komadića, osjećala sam se kao da sam cijeli život živjela u laži.
Moja majka, Jasna, sjedila je u kutu dnevne sobe i šutjela. Nije mogla podići pogled s poda. Ivan je stajao pored prozora, gledao negdje daleko, izbjegavajući moj pogled. “Nije do mene, Ana,” rekao je tiho, ali nisam mu vjerovala. Znam koliko mu je stalo do kuće, do zemlje koju smo naslijedili od djeda, do očeve male radionice. Ali nikada nisam mislila da će tata mene potpuno izostaviti.
Odrasli smo u malom mjestu kraj Osijeka. Otac je bio stolar, poznat po cijelom kraju. Uvijek je govorio: “Djeco, najvažnije je da se držite zajedno. Novac dođe i prođe, ali porodica ostaje.” Vjerovala sam mu. Bila sam uz njega kad mu je zdravlje počelo popuštati, kad su ga bolovi u leđima prikovali za krevet. Ivan je tada već radio u Zagrebu i dolazio samo za praznike. Ja sam ostala tu, kuhala mu čajeve, vodila ga doktorima, slušala njegove priče o mladosti.
Ali sada, kad ga više nema, sve što mi je ostalo su sjećanja i ovaj osjećaj izdaje. “Zašto?” pitala sam majku kad smo ostale same. “Zašto me izbrisao?”
Majka je tiho zaplakala. “Ne znam, Ana… Možda je mislio da ćeš se ti bolje snaći. Znao je da si snažna…”
“Snažna? Mama, pa ja nemam ništa! Sve što sam radila bilo je za njega!”
Dani su prolazili u magli tuge i ljutnje. Ivan se preselio u našu kuću s djevojkom Marinom. Počeo je preuređivati radionicu, kao da želi izbrisati svaki trag očeve ruke. Nisam mogla gledati kako sve nestaje pred mojim očima.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do Ivana. Sjedio je za stolom s papirima pred sobom.
“Ivane, moramo razgovarati.”
Podigao je pogled i uzdahnuo. “Znam što ćeš reći. Ali ja nisam kriv za ovo. Tata je tako odlučio.”
“Ali zašto? Što sam ja napravila? Zar nije vidio koliko sam mu značila? Kako možeš prihvatiti sve to bez riječi?”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Ana, možda tata nije bio pravedan. Ali ja ne mogu ništa promijeniti. Oporuka je pravno valjana. Ako želiš, možemo podijeliti nešto…”
“Ne želim milostinju! Želim samo znati zašto me otac izdao!”
Nakon tog razgovora povukla sam se iz svega. Prijatelji su me pitali zašto ne tužim brata, ali nisam mogla zamisliti da sudimo jedni drugima zbog imovine. Ipak, osjećaj nepravde me proganjao svake noći.
Jedne večeri pronašla sam staro pismo koje mi je otac napisao prije nekoliko godina. U njemu piše: “Ana, ti si moje svjetlo i snaga ove kuće. Znam da ćeš uvijek pronaći svoj put, gdje god bila.”
Te riječi su me slomile još jednom. Je li moguće da me otac stvarno volio, ali nije znao kako to pokazati? Ili je mislio da će mi bez tereta kuće biti lakše? Nisam znala odgovor.
Majka se povukla u sebe nakon svega što se dogodilo. Više nije bila ona vesela žena koja pjeva dok kuha ručak. S Ivanom sam izgubila svaki kontakt – kao da smo postali stranci preko noći.
Ponekad sanjam oca kako sjedi na klupi ispred kuće i zove me da sjednem pored njega. U snu ga pitam: “Tata, zašto si me ostavio?” On šuti i gleda negdje daleko, baš kao Ivan onog dana.
Godine su prošle, ali rana ne zacjeljuje. Naučila sam živjeti bez onoga što mi pripada po srcu, ako ne po papiru. Naučila sam da porodica može biti izvor najveće sreće i najveće boli.
Danas često razmišljam: Je li vrijedilo izgubiti porodicu zbog imovine? Je li moguće oprostiti izdaju koja dolazi od najbližih? Možda vi imate odgovor na to pitanje jer ja ga još uvijek tražim.