Deseto dijete: Ispod istog krova, ispod istih snova

“Opet cura, Mirela? Pa dokle više?” – glasno je odjeknulo iz dnevne sobe, gdje je moja svekrva Sabina sjedila prekriženih ruku, zureći u mene kao da sam joj nešto skrivila. U tom trenutku, dok sam držala šalicu čaja i pokušavala smiriti mučninu, osjetila sam kako mi srce lupa brže nego inače. Edin je sjedio do mene, šutio je, ali sam vidjela kako mu se vilica napinje. Nije volio sukobe, ali ni on više nije imao snage odgovarati na iste komentare.

“Sabina, još ne znamo spol. Možda ovaj put bude dječak,” pokušala sam mirno, iako mi je glas zadrhtao. U sebi sam molila Boga da ne zaplačem pred njom. Devet puta sam prošla kroz ovo – devet puta su svi očekivali sina, a svaki put bih rodila djevojčicu. I svaki put bih osjetila isti val razočaranja u očima rodbine, susjeda, čak i prijatelja.

Moje kćeri – Ajla, Lamija, Nejra, Hana, Amra, Selma, Džana, Lejla i Merima – bile su moj svijet. Svaka posebna na svoj način, svaka s osmijehom koji bi mogao rastopiti i najtvrđe srce. Ali za mnoge oko nas, one su bile samo “još jedna cura više”. U Sarajevu, gdje tradicija još uvijek ima snažan glas, biti majka devet kćeri nije nešto čime se ljudi ponose. “Nemaš sina? Ko će ti naslijediti prezime? Ko će ti biti oslonac kad ostariš?” – pitanja su padala kao kiša po blatnjavom dvorištu.

Te večeri, nakon što su svi otišli na spavanje, sjela sam na rub kreveta i gledala Edina kako tiho diše. “Edine,” šapnula sam, “jesi li ti stvarno razočaran što nemamo sina?”

Okrenuo se prema meni i zagrlio me. “Mirela, ja volim naše cure više od svega. Ali znaš kakvi su ljudi… Nekad ni ja ne mogu ignorirati njihove riječi. Samo želim da si ti dobro.”

Nisam mu vjerovala do kraja. Znam da ga boli što ga ljudi zadirkuju na poslu, što mu otac više ne dolazi u goste jer “nema unuka”. Znam da ga boli kad vidi kako naše kćeri izbjegavaju okupljanja jer ne žele slušati komentare o tome kako su “ženska vojska”.

Sutradan sam otišla kod svoje majke Azre. Ona je uvijek bila moj oslonac. “Mirela, dijete moje,” rekla mi je dok mi je pravila kafu, “ne slušaj nikoga. Djeca su Božiji dar. Neka su živa i zdrava, sve ostalo je manje važno.” Ali ni ona nije mogla sakriti zabrinutost kad sam joj rekla da me Sabina pritišće da idem na ultrazvuk ranije nego što treba – samo da bi znala spol.

“A šta ako bude opet cura?” pitala sam je tiho.

Majka me pogledala ravno u oči: “Onda ćeš opet biti majka najljepših djevojčica u Sarajevu. I to je blagoslov.”

Ali nije bilo lako nositi se s tim blagoslovom kad te svakodnevno podsjećaju da nisi ispunila očekivanja društva. Na pijaci me prodavačica pita: “Jesi li opet trudna? Ma svaka čast! Ali znaš, sin je sin…” U školi učiteljica šapće: “Mirela, kako sve stižeš? Ja s dvoje jedva dišem!” A ja se samo nasmiješim i kažem: “Navikneš se.” Nitko ne vidi koliko noći provedem budna, brinući hoću li imati dovoljno za sve knjige, cipele i jakne.

Jedne večeri, dok smo svi sjedili za stolom i jeli supu od leće (jer je mjesec bio dug a plata kratka), najmlađa Merima me povukla za rukav: “Mama, hoće li beba biti sestra ili brat?”

Pogledala sam u nju i nasmiješila se: “Ne znam još, ljubavi. Ali šta god bude, voljet ćemo ga najviše na svijetu.” Ajla je odmah dodala: “Ako bude brat, ja ću ga čuvati!” Lamija se nasmijala: “A ja ću ga učiti matematiku!” Sve su počele nabrajati šta će raditi s bebom – kao da će brat donijeti neku novu sreću u naš dom.

Ali onda je Nejra tiho rekla: “Mama, a šta ako opet svi budu tužni ako bude sestra? Hoćeš li ti biti tužna?”

U tom trenutku mi je srce puklo na pola. Zagrlila sam ih sve i rekla: “Nikad neću biti tužna zbog vas. Vi ste moje najveće bogatstvo.” Ali u sebi sam znala da lažem – ne zbog njih, nego zbog sebe. Jer sam umorna od borbe protiv vjetrenjača.

Došao je dan ultrazvuka. Edin me vozio do bolnice u tišini. Ruke su mi se tresle dok sam čekala doktoricu Eminu da me pozove unutra. Kad je napokon pogledala ekran i nasmiješila se: “Mirela… čestitam! Izgleda da ćete ovaj put dobiti sina.” Osjetila sam kako mi se svijet okreće naglavačke. Suze su mi potekle niz lice – ali nisam znala jesu li to suze sreće ili olakšanja.

Kad smo došli kući, Sabina je prva saznala vijest. Skočila je sa stolice i počela plakati od sreće: “Napokon! Napokon unuk!” Edin me zagrlio kao nikad prije. Kćeri su skakale po kući i vrištale od uzbuđenja.

Ali te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se – zašto mi je trebalo toliko dugo da dobijem priznanje? Zašto vrijedim više sada kad nosim sina? Šta to govori o nama kao društvu?

Možda će moj sin jednog dana pitati zašto su svi toliko željeli njega više nego njegove sestre. Možda će moje kćeri osjećati da nisu bile dovoljne. A možda ću ja zauvijek nositi teret tog pitanja – jesam li ikada bila dovoljno dobra samo zato što sam bila majka devet predivnih djevojčica?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Da li smo zaista toliko vezani za tradiciju da zaboravljamo koliko vrijedi ljubav koju već imamo?