Samoća na obali Jadrana: Cijena jedne odluke

“Zašto si to napravio, Ivane? Zar ti mi više ništa ne značimo?” Anin glas drhti kroz telefon, dok ja sjedim na hladnoj kamenoj klupi u Senju, gledajući kako valovi udaraju o obalu. Ruke mi se tresu, ne znam je li od bure ili od grižnje savjesti. “Ana, nisam… nisam mislio da će ovako ispasti. Samo sam trebao malo vremena za sebe, znaš kako je bilo zadnjih mjeseci…” pokušavam objasniti, ali riječi mi zvuče prazno čak i meni samome.

Sve je počelo prije dva tjedna. Dobio sam unapređenje u banci – napokon! Godinama sam radio prekovremeno, propuštao dječje rođendane i Anine godišnjice, sve u nadi da ću jednom moći svojoj obitelji pružiti više. Kad mi je šefica, gospođa Kovačević, stisnula ruku i čestitala, osjećao sam se kao pobjednik. Ali umjesto da slavim s Anom i djecom, osjetio sam samo umor. “Treba mi predah,” rekao sam Ani te večeri dok je hranila malog Lovru, a Petra slagala puzzle na podu.

“Predah? Pa svi bismo ga trebali! Ali ne možemo si to priuštiti, Ivane. Djeca su mala, ja radim pola radnog vremena, ti si stalno na poslu…” Ana je bila iscrpljena, ali ja sam bio previše zaokupljen sobom da to primijetim. Sutradan sam joj rekao da idem na more – sam. “Samo nekoliko dana, Ana. Trebam razmisliti o svemu. Obećavam, vratit ću se bolji muž i otac.”

Nije rekla ništa. Samo je šutjela i gledala kroz prozor. Kad sam odlazio, Lovro je plakao jer nije mogao pronaći svog medvjedića, a Petra me pitala hoću li joj donijeti školjku. Obećao sam.

Prva dva dana na moru bila su čudna. Ujutro bih šetao rivom, gledao ribare kako krpaju mreže i slušao galebove. Pokušavao sam uživati u tišini, ali ona je bila preglasna. Navečer bih sjedio u sobi male privatne kuće koju sam iznajmio kod gospođe Mare i gledao slike djece na mobitelu. Ana mi nije slala poruke.

Trećeg dana sreo sam starog prijatelja iz srednje škole, Damira. “Ivane! Što radiš ovdje sam? Gdje su ti žena i klinci?” pitao je veselo. Slegnuo sam ramenima: “Ma znaš kako je… malo odmora od svega.” Damir me pogledao ispod oka: “Znaš, moj stari je uvijek govorio – možeš pobjeći od svega osim od sebe. Jesi li siguran da bježiš od pravih stvari?”

Te noći nisam mogao spavati. Sjetio sam se svih trenutaka koje sam propustio – Petre kako prvi put vozi bicikl bez pomoćnih kotača, Lovre koji mi pokazuje crtež na kojem smo svi zajedno. Sjetio sam se Aninih suza kad joj je umrla majka, a ja nisam mogao biti uz nju jer sam bio na poslovnom putu u Splitu.

Četvrtog dana nazvala me Ana. Glas joj je bio hladan: “Lovro ima temperaturu već dva dana. Ne spava noćima. Petra pita gdje si. Ne znam što da im kažem.” Osjetio sam knedlu u grlu. “Ana… žao mi je. Trebao sam biti tamo.”

“Da, trebao si,” rekla je tiho i prekinula vezu.

Tada me pogodilo – cijelo vrijeme mislio sam da bježim od stresa i odgovornosti, ali zapravo sam bježao od sebe i svojih strahova da nisam dovoljno dobar muž ni otac. Umjesto da se borim za svoju obitelj, ja sam pobjegao.

Spakirao sam stvari i krenuo natrag prema Zagrebu usred noći. Kiša je padala cijelim putem, a brisači su škripali kao da mi predbacuju svaki kilometar udaljenosti od doma.

Kad sam stigao kući, Ana me dočekala na vratima s podočnjacima i crvenim očima. Lovro je spavao na njenim rukama, Petra me gledala ispod obrva: “Tata, jesi li donio školjku?” Iz džepa sam izvadio malu bijelu školjku koju sam pronašao na plaži i pružio joj je drhtavom rukom.

Ana nije ništa rekla. Samo me pogledala onim pogledom koji govori više od tisuću riječi – razočaranje, tuga, ali i tračak nade da možda još ima šanse za nas.

Te večeri sjeli smo zajedno za stol prvi put nakon dugo vremena. Nije bilo velikih riječi ni isprika – samo tišina ispunjena razumijevanjem i obećanjem da ćemo pokušati ponovno.

Danas znam: sloboda nije bijeg od onih koje voliš nego hrabrost da ostaneš uz njih kad je najteže.

Pitam se – koliko nas mora izgubiti ono najvrijednije prije nego shvatimo što nam je stvarno važno? Biste li vi oprostili takvu pogrešku?