Između dvije vatre: Kad majka i svekrva traže sve tvoje vrijeme
“Jelena, jesi li ti normalna? Opet nisi došla kod mene!” – mamim glas parao je tišinu mog stana dok sam pokušavala skuhati kavu prije posla. Drhtavom rukom spustila sam šalicu na stol i duboko udahnula. “Mama, bila sam kod tebe prekjučer. Moram i raditi, znaš…”
“Raditi? A šta ja da radim sama? Tvoja svekrva ima tebe svaki dan!”
Nisam stigla ni odgovoriti kad je zazvonio drugi mobitel. Na ekranu je pisalo: “Svekrva”. Osjetila sam kako mi srce preskače. “Jelena, sine, možeš li mi danas donijeti lijekove? I usput pogledaj bojler, opet curi voda. Tvoj Marko nikad nema vremena za mene…”
Zatvorila sam oči. Osjećala sam se kao krpa koju svi razvlače. Moj muž Marko bio je na poslu do kasno, djeca su bila u školi, a ja – ja sam bila most između dvije žene koje su me voljele na svoj način, ali su me gušile svojim potrebama.
Nisam imala vremena za sebe. Nisam imala vremena ni za Marka. Navečer bih legla u krevet i gledala u strop, pitajući se gdje sam nestala u svemu tome. Sjećam se dana kad sam bila samo Jelena – djevojka iz Travnika koja je sanjala o mirnom životu u Zagrebu. Sad sam bila samo kćerka i snaha.
Jednog dana, dok sam žurila iz apoteke prema svekrvinoj kući, zazvonio je mobitel. Bila je to mama. “Jelena, dođi odmah! Pala sam!” Srce mi je stalo. Svekrva je čekala lijekove, a mama je bila sama i uplašena.
“Svekrva, žao mi je, moram do mame, pala je! Lijekove ću donijeti kasnije!”
“A šta ja da radim bez lijekova? Jelena, uvijek si na strani svoje majke!”
Trčala sam prema tramvaju, suze su mi navirale na oči. U glavi su mi odzvanjale riječi obje žene: “Nikad nemaš vremena za mene!”, “Uvijek si kod one druge!”, “Samo ja tebi značim!”
Kad sam stigla do mame, ležala je na podu dnevne sobe. Pomogla sam joj da ustane i sjela pored nje. “Mama, ne mogu više ovako…”, prošaptala sam.
Pogledala me tužno. “Znam, dijete moje. Ali ja nemam nikoga osim tebe.” U tom trenutku osjetila sam težinu svih godina koje su prošle otkad je tata umro. Mama je postala krhka i nesigurna, a ja sam joj bila jedina slamka spasa.
Navečer me Marko dočekao s pitanjem: “Jesi li bila kod moje mame? Zvala me da se žali kako si opet zaboravila na nju.”
Pukla sam. “Marko, zar ti ne vidiš što mi rade? Zar ne vidiš da više ne znam tko sam? Tvoja mama, moja mama – svi nešto traže od mene! A ti? Ti samo šutiš i gledaš svoja posla!”
Marko je slegnuo ramenima. “To su naše majke. Šta da radim?”
Tada sam prvi put poželjela otići negdje daleko, gdje me nitko ne zna i gdje nitko ništa ne traži od mene.
Sljedećih dana pokušavala sam postaviti granice. Rekla sam mami: “Ne mogu dolaziti svaki dan. Moram misliti i na sebe.” Plakala je i vikala kako sam nezahvalna.
Svekrvi sam rekla: “Ne mogu uvijek biti tu kad nešto treba popraviti ili donijeti. Marko će doći vikendom.” Uvrijeđeno je šutjela cijeli tjedan.
Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu. Djeca su primijetila da sam nervozna i povučena. Jedne večeri kći Lana me zagrlila: “Mama, hoćeš li ikad opet biti sretna?”
Nisam znala što da odgovorim.
Jednog jutra probudila sam se s glavoboljom i osjećajem praznine. Pogledala sam se u ogledalo – podočnjaci, umorne oči, lice žene koja više ne prepoznaje samu sebe.
Tog dana odlučila sam otići psihologu. Prvi put u životu priznala sam sebi da trebam pomoć.
Na terapiji sam prvi put izgovorila naglas: “Ne mogu više biti svima sve. Ne mogu biti ni dobra kćerka ni dobra snaha ako nisam dobro sama sa sobom.” Psihologinja me pogledala s razumijevanjem: “Jelena, imate pravo na svoj život. Nitko nema pravo uzeti vam ga.”
Počela sam polako vraćati komadiće sebe. Prijavila sam se na tečaj slikanja o kojem sam sanjala godinama. Jednom tjedno odlazila bih u malu galeriju na Gornjem gradu i sat vremena zaboravljala na sve brige.
Mama i svekrva nisu bile sretne zbog mojih promjena. Ali počele su shvaćati da više ne mogu računati na mene kao prije.
Marko je počeo više pomagati oko svojih roditelja. Djeca su me gledala s divljenjem kad bih im pokazivala slike koje sam naslikala.
Naučila sam reći “ne” bez grižnje savjesti.
Ali još uvijek me ponekad uhvati tuga kad čujem mamin ili svekrvin glas pun zamjeranja.
Pitam se – koliko žena oko mene živi istu priču? Koliko nas šuti i trpi dok nas svi razvlače na svoje strane?
Možda nismo sebične ako ponekad izaberemo sebe. Ili ipak jesmo?