Kad svekrva odluči: Moj život pod istim krovom s mužem i njegovom majkom
“Ne možeš ti tako s mojim sinom!” povikala je gospođa Ljubica, stojeći nasred naše dnevne sobe, držeći ruke na bokovima kao da brani utvrdu. Damir je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Bilo je to prvi put da sam poželjela pobjeći iz vlastitog doma.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Damirov otac završio u bolnici. Ljubica je ostala sama u stanu na Trešnjevci i, kako to već biva, počela je zvati Damirov mobitel svaki dan. “Sine, ne mogu sama. Sine, tko će mi pomoći?” Damir je bio nježan sin, uvijek spreman pomoći, ali nisam očekivala da će jednog dana doći kući i reći: “Mama bi htjela preseliti k nama. Samo dok se tata ne oporavi.”
“Samo dok se tata ne oporavi” pretvorilo se u tjedne, pa mjesece. Ljubica je došla s dva ogromna kofera i kutijom punom teglica ajvara i domaćih kolača. Prvih dana trudila sam se biti ljubazna. “Jesi li gladna? Hoćeš li kavu?” pitala sam, a ona bi samo odmahnula rukom: “Ma ne treba meni ništa, samo da vidim svog sina.”
Ali ubrzo su počele sitne primjedbe. “Zašto ti Damiru ne peglaš košulje kao ja? Kako to da nemaš domaće juhe svaki dan? Znaš, kod nas u Bosni žena uvijek prva ustaje.” Damir bi se povukao u sobu, a ja bih ostajala sama s njenim pogledom koji je govorio više od riječi.
Jedne večeri, dok sam rezala luk za večeru, Ljubica je sjela za stol i tiho rekla: “Znaš, ja sam cijeli život žrtvovala za svoju obitelj. Nije lako biti žena. Moraš znati šutjeti kad treba.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što da odgovorim.
S vremenom su se stvari pogoršale. Ljubica je počela preuređivati stan bez pitanja – premještala slike, bacala moje biljke i donosila svoje zavjese. Jednog dana sam došla s posla i zatekla je kako iz ormara vadi moju omiljenu haljinu: “Ovo ti je prekratko za ženu tvojih godina.” Nisam mogla vjerovati.
Damir je bio između dvije vatre. Kad bih mu rekla kako se osjećam, samo bi slegnuo ramenima: “Znaš kakva je mama. Proći će to.” Ali nije prolazilo. Počela sam izbjegavati vlastiti dom, radila prekovremeno, šetala po kiši samo da ne moram slušati kako Ljubica komentira svaku moju kretnju.
Jedne subote, dok smo doručkovali, Ljubica je iznenada rekla: “Damire, znaš li ti da tvoja žena ne zna ni pitu razviti? Kako ćete vi imati djecu kad ona ni burek ne zna napraviti?” Damir je šutio. Pogledala sam ga molećivo, ali nije rekao ništa. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale njene riječi. Jesam li stvarno loša supruga? Jesam li kriva što ne mogu biti kao ona? Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Damirom.
“Damire, ovako više ne ide. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama me ne poštuje. Moramo nešto poduzeti.” On je uzdahnuo: “Znam, ali što da radim? Tata još nije dobro, a mama nema kamo.” Počela sam plakati: “Ali ja imam kamo! Ne mogu više ovako!”
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ljubica je primijetila promjenu i počela još više kontrolirati svaki moj korak. Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla nju i Damira kako razgovaraju šaptom.
“Ona te ne voli dovoljno,” govorila mu je. “Da te voli, trpjela bi sve zbog tebe kao što sam ja trpjela tvog oca.” Damir ju je pokušavao smiriti: “Mama, molim te…”
Tada sam shvatila – ovo nije samo sukob između mene i nje. Ovo je borba generacija, borba vrijednosti. Ja nisam htjela biti žena koja šuti i trpi. Htjela sam biti partnerica, a ne sluškinja.
Nakon još jedne burne večeri odlučila sam otići na nekoliko dana kod svoje sestre Ivane u Samobor. Kad sam spakirala torbu, Damir me pogledao očima punim tuge: “Molim te, nemoj nas ostaviti.”
“Ne ostavljam vas,” rekla sam tiho. “Ali moram pokazati gdje su moje granice. Ako me voliš, razumjet ćeš.”
Tih nekoliko dana kod Ivane bilo mi je kao terapija. Razgovarale smo satima o svemu što me muči. Ivana mi je rekla: “Nisi ti kriva što nisi kao ona. Vrijeme se promijenilo. Ako Damir ne stane uz tebe, možda trebaš razmisliti što dalje želiš od života.”
Kad sam se vratila kući, Ljubica me dočekala šutnjom. Damir me zagrlio i rekao: “Razgovarao sam s mamom. Znam da nije lako, ali obećavam ti da ću biti uz tebe.” Ljubica se povukla u svoju sobu i više nije komentirala moje kuhanje ni odjeću.
Nakon nekoliko tjedana njen muž se oporavio i Ljubica se vratila na Trešnjevku. U stanu je ostao mir koji smo oboje dugo priželjkivali.
Danas često razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li bila previše tvrdoglava? Ili sam napokon naučila gdje su moje granice?
Možda svaka žena mora jednom reći – dosta! A vi, jeste li ikada morali birati između sebe i tuđih očekivanja?