Odbila sam čuvati unuku: Sada me cijela porodica osuđuje, a srce mi je na dva dijela
“Ne mogu, Amra, stvarno ne mogu više,” šapnula sam kroz suze dok je moj sin Ivan stajao ispred mene, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Mama, kako možeš? Pa znaš da nam je teško! Zar ti nije stalo do tvoje unuke?”
Njegove riječi su mi parale srce. U kutu dnevne sobe, mala Hana se igrala s lutkom, nesvjesna oluje koja se odvijala iznad njezine glave. Snaha Amra je stajala pored prozora, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji me presijecao kao nož. “Ljiljana, uvijek si bila tu za nas. Što se sad promijenilo?”
Što se promijenilo? Sve. Ili možda ništa – možda sam se samo ja promijenila. Godinama sam bila oslonac svima: Ivanu kad je bio mali i imao astmu, Amri kad je došla iz Tuzle i osjećala se izgubljeno u Zagrebu, pa čak i mojoj sestri Vesni kad joj je muž otišao s drugom ženom. Nikad nisam rekla ne. Nikad nisam mislila na sebe.
Ali sada… sada imam 62 godine, bol u leđima koja ne prolazi, i osjećaj da mi život prolazi dok gledam kroz prozor kako drugi žive. Prije mjesec dana doktor mi je rekao: “Gospođo Ljiljana, ako nastavite ovako, završit ćete na operaciji.”
Ali to moji ne vide. Oni vide samo baku koja treba biti tu kad god zatreba.
Ivan je podigao glas: “Znaš li ti koliko Amra radi? Znaš li da ja imam dvije smjene ovaj tjedan? Kako možeš biti tako sebična?”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Nisam sebična, Ivane. Samo… ne mogu više. Trebam malo mira. Trebam misliti i na sebe.”
Amra je odmah preuzela riječ: “Znači, Hana ti nije važna? Znači, mi ti nismo važni?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me guše vlastite riječi. Sjetila sam se dana kad sam čuvala Hanu dok je imala temperaturu i Amra nije mogla uzeti slobodan dan. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ostajala budna dok su oni izlazili ili radili prekovremeno. Ali sada… sada sam bila umorna.
Kad su otišli, kuća je bila tiha kao grob. Sjela sam na stari kauč i gledala u prazno. Telefon je zazvonio – sestra Vesna.
“Što si napravila?” pitala je bez pozdrava.
“Rekla sam im da ne mogu više čuvati Hanu svaki dan.”
“Ljiljana! Pa znaš da će ti to zamjeriti! Znaš kakvi su naši – odmah će reći da si hladna i bezosjećajna.”
“Vesna, ja više ne mogu… Bolovi su sve gori, a nitko ne pita kako sam.”
“Znam… Ali znaš i sama – kod nas se od žene očekuje da sve izdrži.”
Taj razgovor me još više slomio. Cijeli život slušam kako žena mora biti stub kuće, kako mora trpjeti i šutjeti. Ali što kad taj stub počne pucati?
Sljedećih dana nitko me nije zvao. Ivan nije dolazio po ručak kao prije, Amra nije slala poruke s fotografijama Hane. Čak su i moji unuci iz prvog braka prestali dolaziti po kolače nedjeljom.
Jednog dana srela sam susjedu Nadu na stepenicama.
“Šta si im napravila?” pitala je tiho.
“Ništa… Samo sam rekla da više ne mogu čuvati Hanu svaki dan.”
Nada je klimnula glavom: “I ja sam jednom rekla ‘ne’. Od tada me sin ne zove već tri mjeseca.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno – nisam sama u ovom osjećaju krivnje i odbačenosti.
Navečer mi je stigla poruka od Amrine majke, Senade:
“Ljiljana, svi smo razočarani tvojim ponašanjem. Očekivali smo više od tebe.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi. Zar zaista vrijediš samo onoliko koliko možeš dati drugima? Zar ljubav znači žrtvovati sebe do kraja?
Tjedni su prolazili. Počela sam šetati Maksimirom sama, gledati djecu drugih ljudi kako se igraju s bakama koje su još imale snage i volje. Ponekad bih sjela na klupu i pitala se jesam li pogriješila.
Jednog dana srela sam Hanu s Ivanom u parku. Pogledala me velikim očima i potrčala prema meni.
“Bako! Zašto više ne dolaziš?”
Kleknula sam i zagrlila je najjače što sam mogla.
“Bako mora malo odmoriti leđa, dušo.”
Ivan je stajao sa strane, lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
“Ne brini, Hana,” rekao je hladno, “sad će te čuvati teta Jasmina.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Kad su otišli, ostala sam sjediti na klupi dugo nakon što je sunce zašlo. U glavi mi je odzvanjalo pitanje: Jesam li loša majka jer sam napokon rekla ‘dosta’? Jesam li loša baka jer želim malo života za sebe?
Možda vi znate odgovor bolje od mene. Je li ljubav prema porodici uvijek žrtva ili ima granicu? Koliko daleko treba ići prije nego što izgubimo sebe?