Noć kad je sve puklo: Jelena iz Novog Sada o izdaji, obitelji i borbi za sina

“Jelena, jesi li budna?” – šaptala sam sama sebi u mraku, dok je mobitel vibrirao na noćnom ormariću. Bilo je 2:13 iza ponoći. Marko je spavao pored mene, okrenut leđima, dišući duboko i ravnomjerno. Nisam očekivala ništa osim možda poruke iz grupe na Viberu ili Nikoline učiteljice koja često šalje obavijesti kasno navečer. Ali na ekranu je pisalo: “Nepoznati broj”.

Srce mi je preskočilo. Nisam se javila odmah. Osjećala sam hladan znoj na dlanovima, kao da mi tijelo već zna nešto što um još ne može pojmiti. Ipak, pritisnula sam zeleno dugme.

“Jelena?” – ženski glas, tih, ali odlučan. “Ne znam kako da ti ovo kažem… Marko nije onakav kakvim ga misliš. Žao mi je.”

Nisam stigla ni pitati tko je, veza se prekinula. Pogledala sam Marka – još uvijek mirno spava. U meni se nešto slomilo, ali nisam znala što točno. Cijelu noć nisam oka sklopila. Ujutro sam skupljala dokaze: poruke na njegovom mobitelu, skrivene slike u galeriji, čudne transakcije na računu. Sve je bilo tu, pred mojim očima, a ja sam godinama birala ne vidjeti.

Kad sam ga suočila, nije negirao. Samo je šutio, gledao kroz mene kao da sam zrak. “Jelena, nisam htio da saznaš ovako…” – rekao je napokon. “Nije to ništa ozbiljno. Samo prolazna stvar.”

Prolazna stvar? Dvije godine laži i skrivanja? Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nikola je ušao u sobu baš tada, s plišanim medom u ruci: “Mama, tata, zašto vičete?”

Marko je odmah promijenio ton, nježno ga zagrlio i rekao: “Ništa sine, samo pričamo.” Ali Nikola nije bio glup – imao je devet godina i već je previše toga vidio i čuo.

Nakon toga sve je krenulo nizbrdo. Moja mama Ljiljana me optužila da sam previše hladna prema Marku, da sam ga otjerala svojim stalnim prigovaranjem. Njegova sestra Sanja me gledala s visine, šaputala susjedama kako sam sigurno nešto skrivila čim je Marko tražio utjehu drugdje.

Samo moj brat Ivan stao je uz mene: “Jelena, nisi ti kriva što je on slab karakter. Ako trebaš pomoć oko Nikole ili bilo čega, znaš gdje sam.” Taj zagrljaj bio mi je jedina utjeha u danima kad nisam znala kako dalje.

Marko se iselio mjesec dana kasnije. Nikola je plakao svaku drugu noć: “Mama, kad će tata doći kući? Jesam li ja nešto kriv?” Srce mi se kidalo svaki put kad bih mu morala lagati: “Nisi ti ništa kriv, ljubavi. Tata i ja samo trebamo malo vremena.”

Ali vrijeme nije liječilo ništa. Marko je ubrzo počeo dolaziti po Nikolu vikendom, a ja sam svaki put osjećala kao da mi netko otkida komad duše kad ga odvede iz stana. U međuvremenu su krenule glasine – po zgradi, po školi, čak i na poslu. Kolegica Mirela me pitala: “Jelena, jesi li dobro? Čula sam da Marko ima neku mladu iz firme…”

Svi su znali prije mene. Svi su imali mišljenje o tome što bih trebala učiniti – oprostiti mu zbog djeteta ili ga zauvijek izbaciti iz života. Nitko nije pitao kako se osjećam ja.

Jedne večeri, Nikola me pitao: “Mama, hoćeš li ti i tata opet biti zajedno?” Nisam imala snage lagati mu više: “Ne znam, Nikola. Neki ljudi jednostavno prestanu biti sretni zajedno.”

Te noći sam prvi put plakala pred njim. Zagrlio me i rekao: “Ne brini mama, ja ću te čuvati.” Taj mali dječak bio mi je jedina snaga kad su svi drugi okrenuli leđa.

Dva mjeseca kasnije Marko mi je poslao poruku: “Jelena, možemo li popričati kao ljudi?” Pristala sam na kavu u kafiću blizu Dunava. Sjeli smo za isti stol gdje smo prije deset godina slavili zaruke.

“Znam da sam pogriješio,” rekao je tiho. “Ali ne želim izgubiti Nikolu. Molim te, nemoj ga okretati protiv mene.” Pogledala sam ga i prvi put osjetila samo tugu – više nije bilo ni bijesa ni ljubavi.

“Nikola nije oružje,” odgovorila sam. “On ima pravo na oba roditelja. Ali ja više ne mogu biti tvoja žena.” Otišla sam bez pozdrava.

Danas su prošle dvije godine od one noći kad me nazvala nepoznata žena. Još uvijek osjećam posljedice – povremeno me proganjaju slike Marka s drugom ženom, riječi moje majke koje bole više od svega: “Da si bila bolja supruga…”

Ali Nikola raste u dobrog dječaka. Smije se opet, ima prijatelje i voli školu. Ja radim dva posla da mu mogu priuštiti more ljeti i novu gitaru za rođendan.

Ponekad se pitam – jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li trebala oprostiti zbog djeteta ili ostati dosljedna sebi? I najvažnije: hoće li rane od izdaje ikada zaista zarasti ili ih samo naučimo nositi sa sobom?

Što vi mislite – može li se nakon ovakve izdaje ponovno vjerovati nekome? Je li bolje oprostiti ili krenuti dalje?