Svadba bez mladoženje: Kad ljubav testira sudbina

“Ne možeš to napraviti, Ana! Ne možeš sama slaviti svadbu!” vikao je moj otac, lice mu je bilo crveno od bijesa i brige. U ruci je stiskao mobitel, kao da će ga svakog trena slomiti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, u bijeloj haljini koju sam sanjala još od djetinjstva, dok su mi suze klizile niz obraze.

“Tata, ne mogu ga ostaviti samog ni u mislima. Ali ne mogu ni sve ovo samo tako otkazati. Svi su došli zbog nas… zbog ljubavi,” šaptala sam, glas mi je drhtao. Mama je sjedila na kauču, šutjela je, ali oči su joj govorile više od riječi – strah, tuga, nemoć.

Sve se dogodilo prebrzo. Ivan i ja smo planirali ovu svadbu mjesecima. On je bio moj oslonac, moj najbolji prijatelj, čovjek s kojim sam željela provesti život. Noć prije svadbe, Ivan se požalio na jaku bol u trbuhu. Mislili smo da je stres ili možda nešto što je pojeo na momačkoj večeri. Ali ujutro, dok sam se spremala s kumom Marinom, zazvonio mi je telefon.

“Ana… Ivana su hitno odvezli u bolnicu. Ne znam što je, ali nije dobro,” čula sam glas njegove sestre Lejle kroz jecaje. U tom trenutku vrijeme je stalo. Haljina, šminka, cvijeće – sve je izgubilo smisao.

U bolnici su mi rekli da je Ivan završio na operaciji slijepog crijeva koje je puklo. Liječnici su bili zabrinuti zbog sepse. “Ne možemo garantirati ništa, ali borit ćemo se,” rekao mi je doktor Kovačević dok sam sjedila na hladnoj plastičnoj stolici ispred operacijske sale.

Vratila sam se kući potpuno slomljena. Gosti su već počeli pristizati iz cijele Hrvatske i Bosne – Ivanova rodbina iz Tuzle, moja iz Splita i Zagreba. Svi su očekivali veselje, pjesmu, slavlje. Umjesto toga dočekala ih je tišina i napetost.

“Ana, možda da sve otkažemo? Nitko ti neće zamjeriti,” šaputala mi je kuma Marina dok mi je popravljala veo. “Ne mogu… Ne želim da ovo bude dan tuge. Ivan bi htio da se smijemo, da pjevamo… On bi prvi zaplesao kolo!” pokušala sam se nasmijati kroz suze.

U dvorani za svadbe vladala je čudna atmosfera. Neki su plakali, neki su šutjeli i gledali u pod. Moja baka Ruža iz Livna tiho je molila krunicu u kutu sale. Ivanova mama Sabina nije mogla prestati plakati.

U jednom trenutku ustala sam pred sve goste. “Znam da ovo nije svadba kakvu smo zamišljali. Ali Ivan bi htio da proslavimo našu ljubav, čak i ako on nije ovdje s nama. Molim vas, zaplešite za njega! Zapjevajte za njega!”

Tada se dogodilo nešto čudesno – bend je počeo svirati našu pjesmu, “Moja Hercegovina”, a gosti su ustali i zaplesali kolo oko mene. Plakala sam i smijala se istovremeno dok su me ljudi grlili i tješili.

U jednom trenutku zazvonio mi je mobitel – bio je to video poziv iz bolnice. Ivan je ležao blijed, ali živ, s osmijehom na licu. “Ana… Ljubavi… Jesi li još uvijek moja žena?” pitao je kroz smijeh i suze.

“Jesam! I uvijek ću biti!” viknula sam dok su svi oko mene pljeskali i vikali: “Živio mladoženja!”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam uz prozor i gledala kako kiša lagano pada po praznoj ulici. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o svađama s roditeljima jer Ivan nije iz “našeg kraja”, o tome kako smo morali štedjeti za svaki detalj svadbe jer nismo imali bogate kumove ni sponzore kao neki drugi parovi.

Sjetila sam se kako me tata molio da ne žurim s udajom: “Ana, život nije bajka! Ljubav nije dovoljna kad dođu problemi.” A ja sam uvijek vjerovala da ljubav može sve pobijediti.

Sutradan sam otišla u bolnicu s buketom cvijeća koji mi je ostao od svadbe. Ivan me dočekao s osmijehom: “Znaš li ti da si najhrabrija žena koju poznajem?”

“Nisam hrabra… Samo te volim,” odgovorila sam tiho.

Danas, mjesec dana kasnije, Ivan se oporavlja kod kuće. Svadbenu tortu smo pojeli sami uz kavu i smijeh, a slike s “najčudnije svadbe na Balkanu” još uvijek kruže po Facebooku.

Ponekad se pitam – što bi bilo da sam poslušala roditelje i otkazala sve? Bi li naša ljubav bila slabija ili jača? Je li važno gdje si rođen ili koliko imaš novca kad srce bira svoje?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav stvarno dovoljna kad život pokaže zube?