Samo ću pomoći svojoj kćeri ako ostavi svog besposličara
“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” Lana je jecala na mom starom kauču, držeći malog Ivana u naručju. Njene oči bile su crvene, a ruke su joj drhtale. U kuhinji sam stiskala šalicu kave tako jako da sam se bojala da će puknuti.
“Lana, koliko još misliš ovako? Koliko još misliš da ćeš moći izdržati?” pitala sam tiho, ali odlučno. Zrak između nas bio je gust od neizrečenih riječi i godina razočaranja.
Lana je šutjela, gledala je u pod. Znam da ju boli, ali mene boli još više gledati kako propada. Njen muž, Dario, već godinu dana ne radi ništa ozbiljno. Povremeno ode na kakav fuš, donese kući par stotina kuna, a ostatak vremena sjedi pred televizorom ili igra igrice na mobitelu. Lana radi u trgovini, smjene su joj duge, a kad dođe kući, čeka je još kuhanje, pranje i briga o Ivanu.
“Mama, on nije loš čovjek… Samo… samo je izgubio volju. Kaže da nema smisla tražiti posao kad ga nitko ne zove nazad.”
“A ti? Jesi li ti izgubila volju? Jesi li ti prestala pokušavati?”
Lana me pogledala s tugom i bijesom. “Ne razumiješ ti njega. Nije sve tako crno-bijelo.”
Ali meni je bilo crno-bijelo. Gledala sam svog unuka kako raste bez sigurnosti, gledala sam svoju kćer kako vene. I svaki put kad bih joj ponudila pomoć – novac za režije, za pelene, za hranu – ona bi odbila ili bi Dario sve potrošio na cigarete i kladionicu.
Jedne večeri, nakon što su otišli kući, sjela sam sama u mraku i plakala. Sjećam se kad je Lana bila mala, kako sam joj obećala da ću uvijek biti tu za nju. Ali nisam joj obećala da ću podržavati njezine loše odluke.
Sljedeći tjedan Lana me opet zvala: “Mama, mogu li doći kod tebe s Ivanom? Samo na par dana… Dario je opet izgubio novac na kladionici. Nemamo za pelene.”
Srce mi se slamalo, ali sam znala što moram reći. “Lana, možeš doći uvijek, ali ovaj put želim da razmisliš o svemu. Ne mogu ti više pomagati dok god si s njim. Ne želim da Ivan raste u takvom okruženju.”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako joj glas drhti: “Znači, biram između tebe i njega?”
“Ne biraš između mene i njega. Biraš između života kakav imaš sada i života kakav zaslužuješ – ti i Ivan.”
Sljedećih dana nisam spavala. Preispitivala sam svaku riječ koju sam izgovorila. Moja sestra Mirjana mi je rekla: “Vesna, možda si prestroga. Znaš kakvi su muškarci danas – teško je naći normalnog. Možda će se Dario promijeniti?”
Ali ja sam znala istinu. Moj pokojni muž bio je radnik cijeli život, nikad nije dozvolio da nam nešto fali. Znam što znači boriti se za obitelj.
Lana se nije javljala tri dana. Onda je došla na vrata s Ivanom u naručju i torbom u ruci.
“Ne mogu više, mama,” šapnula je.
Zagrlila sam ih oboje i pustila ih unutra. Plakale smo zajedno cijelu noć.
Narednih tjedana Lana je tražila posao s boljim uvjetima, a ja sam čuvala Ivana dok je išla na razgovore. Dario ju je zvao, molio da se vrati, obećavao da će se promijeniti.
Jedne večeri Lana mi je rekla: “Mama, bojim se da ću biti sama cijeli život. Što ako nikad ne pronađem nekoga tko će me voljeti?”
Uzela sam joj ruku: “Bolje biti sama nego s nekim tko te vuče na dno. Ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i odgovornosti.”
Prošlo je nekoliko mjeseci. Lana je našla posao u jednoj firmi kao administrativna radnica. Ivan je krenuo u vrtić. Dario se povremeno javljao, ali Lana mu više nije odgovarala.
Jednog dana dok smo sjedile na balkonu, Lana me pitala: “Mama, jesi li mi zamjerila što sam toliko dugo ostajala s njim?”
Pogledala sam je u oči: “Ne zamjeram ti ništa. Svi mi griješimo iz ljubavi. Ali važno je znati kad treba stati i izabrati sebe i svoje dijete.”
Danas kad gledam Lanu kako se smije s Ivanom u parku, osjećam ponos i olakšanje. Ali često se pitam – jesam li bila preoštra? Jesam li imala pravo postaviti takav ultimatum?
Možda vi znate odgovor bolje od mene: Gdje je granica između roditeljske ljubavi i podrške – i kad ona postaje štetna? Biste li vi učinili isto na mom mjestu?