Kad dom više nije dom: Priča o prodaji stana i podijeljenoj obitelji
“Mamo, stvarno je vrijeme da prodamo stan i podijelimo novac na tri dijela.” Glas moje kćeri Ivane bio je tih, ali odlučan. Sjedila je za kuhinjskim stolom, ruke prekrižene, pogled uperen u mene kao da razgovaramo o tome treba li kupiti novi stolnjak, a ne o tome treba li mi iščupati srce iz grudi.
“Ivana, znaš li ti što to znači za mene? Ovaj stan… Ovdje sam rodila tebe, ovdje sam sahranila tvog oca. Ovdje sam provela četrdeset godina svog života!” Glas mi je zadrhtao, ali ona nije skrenula pogled.
“Mamo, koliko još misliš da ćemo se mi troje tiskati u toj maloj garsonijeri? Dino više nema ni svoj krevet, spava na kauču. A ti… ti si sama ovdje. Zar ne bi bilo pošteno da svi dobijemo svoj dio?”
Dino, moj sin, sjedio je u kutu sobe i šutio. Znao je da će svaka riječ biti kao ulje na vatru. Njegova supruga Mirela već mjesecima pritišće Ivanu da riješe to pitanje. Znam to, čujem ih kad misle da spavam.
“Mama, nije fer prema nama. I mi imamo pravo na svoj život!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Pogledala sam kroz prozor na stari orah ispred zgrade. Koliko sam puta gledala kroz taj isti prozor čekajući da se Ivanin otac vrati s posla? Koliko sam puta tješila djecu kad su padali i plakali baš tu, na ovom parketu?
“A što ako prodamo stan? Gdje ću ja? Gdje ću s uspomenama?”
Ivana je uzdahnula. “Možeš kod mene ili kod Dine. Ili možeš iznajmiti nešto manje. Mnogi tvoje dobi tako žive.”
Nisam imala snage odgovoriti. U meni se lomilo sve što sam gradila godinama. Sjećanja su navirala kao bujica: prvi Ivanin korak, Dinin osmijeh kad je dobio peticu iz matematike, miris pite koju sam pekla svake subote… Sve to bi nestalo prodajom ovog stana.
Te noći nisam spavala. Slušala sam tišinu stana, svaki škripaj parketa, svaki šum s ulice. U glavi su mi odzvanjale Ivanine riječi: “I mi imamo pravo na svoj život.” Zar ja više nemam pravo na svoj?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivana i Dino su dolazili češće nego inače, ali razgovori su bili kratki i hladni. Mirela me izbjegavala pogledati u oči. Znala sam da svi čekaju moju odluku.
Jednog popodneva došla je susjeda Ružica po šećer. Sjela je za stol i pogledala me onim svojim mudrim očima.
“Što te muči, draga moja? Vidim ti po licu da nisi dobro.”
Ispričala sam joj sve. Ružica je klimala glavom i šutjela dok nisam završila.
“Znaš, meni su djeca isto tako rekla prije dvije godine. Prodali smo stan, podijelili novac… Sad živim sama u podstanarskoj sobici na Ilidži. Djeca su sretna, ali ja svaku noć plačem za svojim domom. Nije novac sve, vjeruj mi.”
Te večeri dugo sam razmišljala o Ružičinim riječima. Je li moguće da ću završiti isto kao ona? Sama, bez doma, bez korijena?
Sljedeći dan pozvala sam Ivanu i Dinu na razgovor.
“Djeco moja, znam da vam nije lako. Znam da želite bolje uvjete za svoje obitelji. Ali ovaj stan nije samo moj – to je naš dom. Ako ga prodamo, izgubit ćemo sve što nas veže za prošlost. Ja nisam protiv toga da vam pomognem, ali molim vas… nemojte me tjerati da izgubim sve odjednom.”
Ivana je šutjela, a Dino je prvi put progovorio: “Mama, možda smo bili sebični. Ali i nama je teško gledati te samu ovdje… Možda možemo pronaći neko rješenje koje će svima odgovarati?”
Tada sam prvi put osjetila tračak nade. Možda ipak postoji način da sačuvamo i dom i obitelj.
Dani su prolazili u razgovorima i pregovorima. Predložila sam da iznajmimo jednu sobu studentici iz Mostara – tako bih imala društvo i dodatni prihod, a djeca bi dobila dio novca koji im treba za bolji život.
Nije bilo lako, ali pristali su. Ivana je zagrlila mene i Dinu.
“Mama, oprosti ako smo te povrijedili. Samo želimo najbolje za sve nas.”
Zagrlila sam ih oboje i osjetila olakšanje kakvo nisam dugo.
Ali još uvijek me muči pitanje: Je li moguće sačuvati dom kad svi žele svoj dio sreće? I gdje prestaje ljubav prema djeci, a počinje ljubav prema sebi?