Zašto nisam dovoljna? – U sjeni braka
“Zašto si joj pisao da ti nedostaje?” Moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući njegov mobitel kao da mi od toga ovisi život. Ivan je sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, šutio je. U tom trenutku, sve godine našeg braka, sve zajedničke zime i ljeta, činile su se kao daleka, tuđa priča.
Nisam znala što me više boli – njegova šutnja ili činjenica da sam uopće postavila to pitanje. Uvijek sam vjerovala da smo mi drugačiji par, da nas život nije slomio kao mnoge oko nas. Ali sada, u 63. godini, osjećala sam se kao djevojčica koju su prevarili prvi put.
Sve je počelo sasvim obično. Ivan je ostavio mobitel na stolu dok je išao po kruh u pekaru. Nisam ga nikad prije provjeravala, ali tog jutra nešto me tjeralo. Možda način na koji je zadnjih mjeseci izbjegavao moj pogled, možda hladnoća u njegovim riječima. Pronašla sam poruke s nekom Anom – “Nedostaješ mi”, “Jedva čekam opet te vidjeti”. U meni se nešto slomilo.
Kad se vratio, nisam mogla izdržati. Bacila sam mu mobitel u krilo i pitala: “Tko je ona?” On je šutio, a ja sam plakala kao nikad prije. Naša kćerka Marija došla je iz kuhinje i zatekla nas u toj tišini. “Što se događa?” pitala je, ali nisam imala snage odgovoriti.
Ivan je napokon progovorio: “Nije ono što misliš.” Ali što drugo može biti? U našoj maloj kući u Osijeku, gdje smo zajedno preživjeli rat, nezaposlenost, smrt roditelja i sve one sitne svakodnevne borbe, sada smo postali stranci.
Sljedećih dana nisam mogla jesti ni spavati. Marija me tješila: “Mama, možda je samo kriza srednjih godina… Tata te voli.” Ali kako vjerovati kad su riječi druge žene još uvijek svježe u mom srcu?
Sjetila sam se svih onih večeri kad sam čekala da dođe s posla, svih ručkova koje sam spremala samo za njega, svih godina kad sam stavljala njegove potrebe ispred svojih. Je li to bila greška? Jesam li se izgubila negdje na tom putu?
Jedne večeri, dok je Ivan sjedio na balkonu i pušio, skupila sam hrabrost i sjela kraj njega. “Zašto? Zar ti nisam bila dovoljna?”
Pogledao me umorno: “Ljiljana… Nisam ni sam siguran. Osjećao sam se izgubljeno. Ti si uvijek bila jaka, a ja… kao da sam nestao pored tebe. Ana me slušala, smijala se mojim šalama… S tobom je sve postalo rutina.”
Te riječi su me zaboljele više od same prevare. Godinama sam se trudila biti oslonac svima – njemu, djeci, unucima. Nisam znala da ga time gušim.
Sljedećih tjedana pokušavali smo razgovarati. Ponekad bi završili u svađi, ponekad u tišini. Marija je predložila da odemo kod obiteljskog terapeuta. Ivan nije htio čuti za to – “Nismo mi Amerikanci!” – rekao je ljutito.
Počela sam više vremena provoditi s prijateljicama iz udruge umirovljenika. Slušala sam njihove priče o muževima koji su otišli s mlađima, o samoći i novim počecima. Neke su mi govorile: “Oprosti mu, Ljiljana, bolje ti je s njim nego sama.” Druge su bile oštrije: “Jednom prevarant, uvijek prevarant!”
Noći su mi bile najteže. Ležala bih budna i gledala Ivana kako spava okrenut leđima. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše majka, a premalo žena? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo?
Jednog dana odlučila sam otići kod Ane. Pronašla sam njezinu adresu preko poruka i pokucala na vrata. Otvorila mi je žena mojih godina, možda malo mlađa, s toplim osmijehom koji me iznenadio.
“Vi ste Ljiljana?” pitala je tiho.
“Jesam. Došla sam vas zamoliti da ostavite mog muža na miru.” Glas mi je bio miran, ali ruke su mi drhtale.
Ana me pogledala tužno: “Gospođo Ljiljana, ja nisam kriva što vam muž traži nešto izvan kuće. Nikad mu nisam obećala ništa osim razgovora i malo pažnje. Možda biste trebali pitati njega što mu nedostaje kod vas.”
Vratila sam se kući slomljena i bijesna. Ivan me čekao u kuhinji.
“Bio si kod nje?” pitala sam.
Klimnuo je glavom: “Znao sam da ćeš otići.” Sjeli smo za stol kao dvoje staraca koji više nemaju što izgubiti.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” rekla sam iskreno.
“Ne tražim oprost odmah,” odgovorio je tiho. “Ali želim pokušati popraviti ono što smo imali. Ako želiš…”
Dani su prolazili sporo. Počeli smo zajedno šetati uz Dravu, razgovarati o sitnicama, gledati stare slike iz mladosti. Povjerenje nije došlo preko noći – još uvijek me boljelo kad bi zazvonio njegov mobitel.
Ali polako sam shvatila da moram pronaći sebe izvan ovog braka. Upisala sam tečaj slikanja u kulturnom centru, počela pisati dnevnik. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Ivan i ja još uvijek živimo zajedno. Nismo isti kao prije – možda nikada nećemo biti – ali učimo ponovno razgovarati bez straha i gorčine.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nakon izdaje? Jesmo li mi žene previše spremne žrtvovati sebe za mir u kući? Ili je vrijeme da napokon budemo dovoljne same sebi?