Srce na Dva Doma: Kad Očeva Ljubav Nije Za Sve Ista

“Zašto si opet zaboravio na mene, tata?” riječi su mi zapele u grlu dok sam gledala kako otac, s osmijehom kakvog meni nikad nije pokazao, pruža novi bicikl mom polubratu Filipu. Bilo je to ljeto 2004., u našem malom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, a ja sam imala deset godina i osjećala se kao da sam nevidljiva. Majka, Ana, stajala je u kuhinji i tiho prala suđe, pogledom mi dajući do znanja da ne pravim scenu. Ali kako ne bih? Srce mi je pucalo svaki put kad bi Filip dobio sve ono što sam ja samo sanjala.

“Ivana, dođi pomoći mami!” viknula je, pokušavajući me odmaknuti od prizora koji se ponavljao iz godine u godinu. Filip je bio sin iz tatinog prvog braka. Njegova majka, Lidija, ostavila ga je kad je imao četiri godine, a moj otac ga je doveo k nama. Od tada, kao da sam ja postala višak u vlastitoj kući.

Navečer, dok sam ležala u krevetu, čula sam kroz tanki zid kako tata šapuće Filipu: “Ti si moj ponos, sine.” Nikad nisam čula te riječi upućene meni. Majka bi mi kasnije tiho rekla: “Znaš da te tata voli na svoj način.” Ali ja nisam osjećala ništa osim hladnoće kad bi me pogledao.

Godine su prolazile, a jaz između mene i oca postajao je sve dublji. Sjećam se jednog Božića kad sam mu nacrtala crtež nas troje – mene, njega i mamu – kako se držimo za ruke. Pogledao ga je, klimnuo glavom i ostavio ga na stolu. Istog dana Filip je dobio PlayStation i zagrljaj. Ja sam dobila tišinu.

U školi su me zvali “tiha Ivana”. Nisam imala puno prijatelja jer nisam znala kako se otvoriti. Uvijek sam se bojala da će me ljudi odbaciti kao što je to radio moj otac. Jedina osoba kojoj sam mogla reći sve bila je moja najbolja prijateljica Marija. Jednom mi je rekla: “Možda tvoj tata ne zna pokazati ljubav, ali to nije tvoja krivnja.” Nisam joj vjerovala.

Jednog dana, kad sam imala šesnaest, skupila sam hrabrosti i pitala oca: “Tata, jesi li ikad ponosan na mene?” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila. “Ivana, nemoj izmišljati gluposti. Svi imamo svoje mjesto u životu.” Te riječi su me slomile. Otišla sam u sobu i plakala do jutra.

Majka je pokušavala održati mir u kući. “On je takav kakav jest,” govorila bi. “Nije lako ni njemu.” Ali meni nije bilo lako svaki dan gledati kako Filip dobiva sve – pažnju, pohvale, čak i sitnice poput zajedničkog odlaska na utakmicu Dinama. Ja bih ostajala doma s mamom i gledala kroz prozor.

S vremenom sam naučila skrivati bol. Postala sam odlična učenica, upisala Pravni fakultet i radila više nego itko drugi. Nadala sam se da će me tata napokon primijetiti. Kad sam diplomirala s pohvalom, došao je na promociju, ali samo zato što je Filip bio tamo sa svojom djevojkom. Nakon ceremonije rekao mi je: “Lijepo, Ivana. Gdje idemo na ručak?” kao da sam položila običan ispit.

Jedne večeri, nakon što su svi zaspali, sjela sam s majkom za kuhinjski stol. “Mama, zašto me tata nikad nije volio kao Filipa?” upitala sam kroz suze. Ona je dugo šutjela pa rekla: “Ivana, tvoj otac nosi puno rana iz prošlosti. Nije znao biti otac ni jednom od vas, ali Filip mu je bio podsjetnik na sve što je izgubio. Ti si bila tu, ali on to nije znao cijeniti.” Te riječi su me pogodile jače nego išta prije.

Godinama kasnije, kad sam se zaposlila kao odvjetnica i preselila u svoj stan na Jarunu, otac me nazvao prvi put bez razloga. “Ivana, možeš li mi pomoći oko nekih papira?” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i tuge istovremeno. Pomogla sam mu, ali razgovor je bio hladan i formalan.

Filip se oženio i preselio u Njemačku. Otac je tada češće zvao mene – ali ne zbog mene, nego zato što mu je bilo dosadno ili usamljen. Nikad nije rekao da mu nedostajem ili da me voli. Samo bi pitao: “Jesi li dobro?” i prešao na temu politike ili nogometa.

Danas imam trideset godina i još uvijek osjećam prazninu koju ni uspjeh ni prijatelji ne mogu ispuniti. Majka mi često kaže: “Pusti prošlost, Ivana.” Ali kako pustiti nešto što te oblikovalo?

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditelju koji ti nikad nije dao ono osnovno – ljubav? Ili ćemo zauvijek nositi tu ranu kroz život? Što vi mislite – može li se srce ikad potpuno izliječiti od roditeljske hladnoće?