Između dvije vatre: Kada ljubav i novac dijeli jedna žena
“Zašto uvijek ona, mama? Zar mi nismo tvoja obitelj?” – riječi su koje sam gutala godinama, ali danas su mi gorjele na jeziku dok sam gledala kako svekrva, gospođa Ljubica, iz torbe vadi još jednu omotnicu i pruža je Sanji, mojoj šogorici. U toj omotnici, znala sam, bilo je dovoljno novca da Sanja opet plati ratu za auto ili ode na vikend u Opatiju. Ja sam za to vrijeme u kuhinji slagala ostatke jučerašnjeg ručka koje nam je Ljubica donijela – “da se ne baci”, kako je uvijek govorila.
Moj muž Ivan sjedio je za stolom, spuštenih ramena, zureći u pod. Znao je što se događa, ali nikada nije imao snage suprotstaviti se majci. “Petra, pusti sad to, znaš kakva je mama…” šapnuo bi mi kasnije, kad bismo ostali sami. Ali danas nisam mogla više šutjeti.
“Ljubice, mogu li vas nešto pitati?” upitala sam, glasom koji mi je drhtao od bijesa i srama. Svi su zašutjeli. Sanja me pogledala s visine, kao da sam dijete koje ne zna gdje mu je mjesto.
“Reci, Petra,” odgovorila je Ljubica, ne skidajući osmijeh s lica.
“Zašto Sanja uvijek dobije novac, a mi samo ostatke? Zar smo mi manje vrijedni?”
Ivan je zadrhtao. Zrak u sobi postao je težak. Ljubica je na trenutak izgubila boju lica, ali se brzo pribrala.
“Petra, ti znaš da ja sve radim iz ljubavi. Sanja ima djecu, treba joj više pomoći. Vi ste mladi, snaći ćete se. I vi ste obitelj, ali…”
Ali. Uvijek taj ‘ali’.
Sanja je odmah uskočila: “Petra, nije ti valjda žao zbog par kuna? Ako ti treba nešto, samo reci.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Nije bila stvar u novcu. Bila je stvar u osjećaju da smo uvijek drugi izbor, da nas gledaju kao one koji nisu dovoljno dobri. Sjetila sam se svih onih puta kad je Ljubica zvala Sanju na ručak u nedjelju, a nas pitala možemo li doći drugi dan jer “nije dovoljno hrane za sve”. Sjetila sam se Božića kad su Sanjinoj djeci kupovali skupe poklone, a našem sinu Filipu donijeli čokoladu iz Lidla.
“Nije stvar u novcu,” rekla sam tiho. “Stvar je u tome kako nas tretirate. Filip vas jedva poznaje jer ga nikad ne zovete na vikend kao Sanjinu djecu. Ivan i ja radimo po cijele dane i trudimo se izgraditi nešto svoje, ali svaki put kad dođemo ovdje osjećamo se kao gosti koji smetaju.”
Ljubica je uzdahnula i pogledala Ivana: “Ivane, reci nešto svojoj ženi!”
Ivan je prvi put podigao pogled: “Mama, Petra je u pravu. I meni smeta što uvijek pomažeš samo Sanji. I mi smo tvoja djeca.”
Tišina je trajala vječnost. Čula sam otkucaje vlastitog srca.
Sanja je prevrnula očima: “Opet drama ni oko čega… Mama, nemoj se sekirati zbog ovoga.” Pokupila je omotnicu i torbu i izašla iz sobe.
Ljubica je sjela na stolicu i pokrila lice rukama. “Nisam znala da vas toliko boli… Ja samo želim pomoći koliko mogu. Sanja mi češće dolazi, više priča sa mnom… Vi ste uvijek zauzeti.”
Osjetila sam suze u očima. “Možda bismo i mi češće dolazili da se osjećamo dobrodošlo,” rekla sam.
Ivan me primio za ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nismo sami.
Taj dan završio je bez pomirenja. Ljubica nam nije ponudila ni kavu ni kolače. Otišli smo kući ranije nego inače, Filip je šutio cijelim putem.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako sam iz Zagreba došla u malo mjesto kraj Osijeka zbog Ivana, kako sam ostavila posao i prijatelje jer sam vjerovala da ćemo ovdje graditi dom pun ljubavi. Umjesto toga, godinama sam osjećala da moram dokazivati svoju vrijednost – kao žena, kao majka, kao snaha.
Sutradan me nazvala mama iz Sarajeva: “Petra, kako si? Djeluješ umorno zadnjih mjeseci.” Nisam joj mogla reći istinu – da me vlastita svekrva tjera da se osjećam kao uljez u vlastitoj obitelji.
Ivan mi je donio šalicu kave i tiho rekao: “Znam da nije lako… Ali ponosan sam na tebe što si rekla što misliš.” Pogledala sam ga i shvatila da možda nikada nećemo promijeniti Ljubicu ili Sanju – ali možemo birati kakvu ćemo obitelj biti mi.
Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja prolazi kroz ovakve stvari. Koliko vas ima koji ste godinama šutjeli zbog mira u kući? Koliko vas osjeća da ste uvijek drugi izbor?
Možda nema lakih odgovora, ali jedno znam: Vrijeme je da prestanemo šutjeti i počnemo tražiti poštovanje koje zaslužujemo.
Ponekad se pitam – koliko još puta moramo progutati ponos prije nego što kažemo dosta? Je li moguće izgraditi sretnu obitelj kad te tvoji najbliži stalno podsjećaju da nisi dovoljno dobar?