Kad je svekrva prešla prag: Moja borba za granice u vlastitom domu
“Jelena, nisi dobro posolila supu. Kod nas u Travniku se to radi drugačije!” – glas moje svekrve prolamao se kuhinjom, dok sam pokušavala zadržati osmijeh na licu. Ruke su mi drhtale dok sam miješala supu, a u prsima mi je rasla knedla. Prvi tjedan otkako je uselila kod nas, a već sam osjećala da gubim tlo pod nogama.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i nervozno prebirao po mobitelu. Znao je da me boli, ali nije imao hrabrosti suprotstaviti se svojoj majci. “Mama, pusti Jeleninu supu, dobra je”, promrmljao je, ali ona ga je samo ošinula pogledom. “Ti šuti, sine. Ako ne nauči kako treba, tko će vas hraniti kad dođu djeca?”
Te večeri, kad smo ostali sami u sobi, pokušala sam razgovarati s Dariom. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama… ona ne poštuje moj način života.”
Dario je uzdahnuo: “Znaš da nema kamo. Tata joj je umro, brat joj je u Njemačkoj… Ne mogu je ostaviti samu. Samo dok se ne snađe.”
Ali tjedni su prolazili, a ona se nije ni trudila tražiti drugi stan. Svako jutro budila bi me zvukom usisavača u šest sati. Svaki ručak bio je natjecanje – čija sarma je bolja, čiji kolač mekši. Kad bih došla s posla umorna, dočekala bi me lista zamjerki: “Nisi obrisala prašinu iza televizora”, “Zašto nosiš te poderane traperice?”, “Dario voli kad mu žena pegla košulje”.
Jednog dana, dok sam presvlačila posteljinu, naišla sam na nju kako prekopava moj ormar. “Tražim ti nešto pristojnije za nedjeljnu misu”, rekla je hladno. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči od nemoći i bijesa.
Navečer sam sjela s Dariom i rekla: “Ili ćeš ti postaviti granice ili ću ja otići. Ne mogu više živjeti ovako.” Pogledao me kao da ga boli što mora birati između mene i majke. “Jelena, molim te… Samo još malo strpljenja.”
Ali strpljenje mi je bilo na izmaku. Počela sam izbjegavati vlastiti dom, ostajati duže na poslu, šetati po kiši samo da ne moram slušati njezine komentare. Prijateljica Ivana me pitala: “Zašto joj jednostavno ne kažeš što te muči?” Ali kako reći ženi koja misli da sve zna najbolje? U Bosni i Hrvatskoj, znaš kako to ide – svekrva je sveta krava.
Jednog petka navečer, dok smo sjedili za stolom, svekrva je počela pričati kako bi bilo vrijeme da rodim dijete. “Godine ti idu, Jelena. Dario zaslužuje sina!” Nisam više mogla šutjeti.
“Gospođo Marija, ovo je moj život! Ne možete mi govoriti kada ću roditi!”
Nastao je muk. Dario me gledao širom otvorenih očiju, a svekrva se ukočila kao kip.
“Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom u mojoj kući?”
“Oprostite, ali ovo je moj dom! I vrijeme je da to shvatite!”
Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo kao ludo, a misli su mi bile zbrkane. Jesam li pretjerala? Hoće li me Dario ostaviti? Hoće li ona otići?
Sljedećeg jutra Marija nije progovorila ni riječ sa mnom. Dario je bio hladan i distanciran. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Tjedan dana kasnije, Marija je počela pakirati stvari. “Idem kod sestre u Osijek. Ovdje nisam dobrodošla”, rekla je tiho.
Dario me pogledao s tugom: “Zadovoljna si sad? Izabrala si sebe umjesto porodice.”
Nisam znala što reći. Jesam li stvarno bila sebična? Ili sam samo branila svoje pravo na mir?
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je otišla. Dario i ja još uvijek pokušavamo pronaći ravnotežu. Ponekad mi nedostaje stari mir, ali znam da sam morala postaviti granice – za sebe i za naš brak.
Pitam se: Je li moguće biti dobar partner i dobar član porodice kad su granice tako tanke? Je li pogrešno boriti se za svoj prostor – čak i kad to znači povrijediti one koje voliš?