Prihvatila sam rođaka pod svoj krov – sada se osjećam kao stranac u vlastitom domu. Je li dobrota zaista nagrađena?
“Zar si opet ostavila svjetlo upaljeno u hodniku? Znaš da to troši struju!” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, s rukama prekriženim na prsima, gledajući me kao da sam dijete koje je uhvaćeno u laži. U tom trenutku, dok sam držala šalicu čaja i pokušavala pronaći mir nakon napornog dana na poslu, shvatila sam – više nisam gospodarica vlastitog doma.
Sve je počelo prije četiri mjeseca, kad me nazvala tetka Ljiljana iz Sarajeva. “Dijana, Dario je ostao bez posla i stana. Znaš kakva je situacija… Ne može više kod mene, a ti si mu najbliža.” Nisam ni trepnula. “Naravno, tetka. Neka dođe koliko god treba.”
Dario i ja smo odrasli zajedno. Kao djeca, dijelili smo tajne i skrivali se od odraslih po bakinom vrtu u Mostaru. Uvijek sam ga doživljavala kao brata kojeg nikad nisam imala. Kad je stigao s dva kofera i umornim očima, srce mi se steglo od tuge. “Ne brini, Dario. Ovdje si kod kuće.”
Prvih tjedan dana bilo je sve u redu. Dario je bio zahvalan, pomagao mi oko kuće, donosio kruh iz pekare i pričao o svojim planovima da pronađe novi posao. Ali kako su prolazili dani, a posao nije dolazio, nešto se promijenilo. Počeo je ostajati budan do kasno, gledati televiziju do jutra, a onda spavati do podneva. Moj mirni stan pretvorio se u mjesto gdje stalno nešto zuji, svjetla gore, vrata se zalupaju.
Jednog jutra, dok sam žurila na posao, zatekla sam ga kako jede moj jogurt i koristi moj ručnik. “Dario, možeš li barem pitati prije nego uzmeš moje stvari?” pitala sam tiho, ne želeći zvučati kao zla sestrična. “Ma opusti se, Dijana! Sve je to naše.” Naslonio se na stolac i nastavio jesti kao da ništa nije bilo.
Počela sam osjećati nelagodu u vlastitom domu. Navečer bih šaptala s prijateljicom Ivanom preko telefona: “Ne znam što da radim… Osjećam se kao gost u svom stanu.” Ivana me tješila: “Bit će bolje. Samo mu treba vremena.” Ali vrijeme je prolazilo, a situacija se pogoršavala.
Moja mama, Jasna, dolazila je jednom tjedno na kavu. “Dijana, nisi više svoja. Što se događa?” Pogledala sam je kroz suze: “Mama, ne želim ga izbaciti na ulicu… Ali osjećam da gubim sebe.” Mama me zagrlila: “Znam da ti je teško. Ali moraš misliti i na sebe.”
Jedne večeri, kad sam došla kući ranije s posla, zatekla sam Darija kako sjedi s mojim susjedom Edinom i pije pivo. Smijali su se glasno, a stan je bio pun dima od cigareta. “Dijana! Dođi sjedi s nama!” viknuo je Dario veselo. Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Dario, dogovorili smo se da se ne puši u stanu!”
Edin je odmah ustao: “Oprosti, Dijana, nisam znao…” Dario je samo slegnuo ramenima: “Ma opusti se malo! Previše si napeta.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: previše si napeta… Jesam li stvarno postala zla? Jesam li pogriješila što sam mu pomogla?
Sljedećih dana počeli su sitni sukobi. Dario bi mi prigovarao zbog hrane koju kupujem: “Zašto stalno kupuješ te skupe jogurte? Možeš uzeti obične.” Ili bi komentirao moje navike: “Stalno pereš rublje! Trošiš vodu bez veze.” Počela sam izbjegavati vlastiti stan – ostajala bih duže na poslu ili odlazila kod prijateljica samo da ne moram gledati Darija.
Jedne subote došla sam kući i zatekla Darija kako preuređuje moj dnevni boravak. “Što radiš?” pitala sam zbunjeno.
“Ma mislio sam da bi ovako bilo bolje! Ovaj kauč ti je bio na krivom mjestu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Moj dom više nije bio moj.
Te večeri nazvala sam tetku Ljiljanu: “Tetka… Ne mogu više. Volim Darija kao brata, ali osjećam da nestajem.”
S druge strane čula sam uzdah: “Znam dijete… Ali on nema nikoga osim tebe.”
Nakon tog razgovora danima nisam mogla donijeti odluku. Svaki put kad bih pogledala Darija dok spava na kauču, sjetila bih se naših zajedničkih ljeta kod bake. Ali svaki put kad bih osjetila nelagodu u vlastitom domu, znala sam da ovako više ne ide.
Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Dario… Moramo razgovarati.” Sjeli smo za kuhinjski stol.
“Znam što ćeš reći,” rekao je tiho. “Ali nemam gdje.”
“Znam… I boli me što te moram zamoliti da pronađeš drugo rješenje. Ali ja više ne mogu ovako živjeti.”
Dugo smo šutjeli. Na kraju je samo kimnuo glavom.
Tjedan dana kasnije Dario je otišao kod prijatelja u Zenicu. Ostala sam sama u stanu koji mi više nije bio isti. Svaki kutak podsjećao me na njega – na smijeh iz djetinjstva i na težinu posljednjih mjeseci.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična? Je li dobrota zaista nagrađena ili nas ponekad košta više nego što možemo podnijeti? Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i gubitka sebe?