Između Četiri Zida: Kuća Koja Nikad Nije Postala Dom
“Ne, mama, stvarno nam nije zgodno ovaj vikend. Možda drugi put?” Glas moje kćeri Ivane bio je tih, ali odlučan. S druge strane telefona, stajala sam u hodniku svog malog stana u Sarajevu, gledajući kroz prozor u kišu koja je neumorno padala. Srce mi je bilo teško, a ruke su mi drhtale dok sam spuštala slušalicu.
Cijeli život sam radila u Njemačkoj, čistila tuđe kuće i pazila na tuđu djecu, sanjajući dan kad ću svojoj djeci moći pružiti ono što ja nikad nisam imala – sigurnost, dom, mir. Godinama sam slala novac kući, štedjela svaku marku, odricala se svega. Kad su odrasli, kupila sam im stanove – Ivani u Zagrebu, Adnanu u Sarajevu. Mislila sam da će to biti moj ponos i moja nagrada.
Ali sada, kad sam se vratila, osjećam se kao gost u njihovim životima. “Mama, znaš da je Adnan stalno na poslu, a ja imam malu djecu… Nije lako,” opravdavala se Ivana svaki put kad bih predložila da dođem ili da zajedno ručamo. Adnan bi mi samo kratko porukom odgovorio: “Ne mogu sad, kasnije ću se javiti.”
Sjedim sama za stolom, gledam stare slike – Adnan s osmijehom do ušiju kad je dobio ključeve svog stana, Ivana s buketom cvijeća na useljenju. Sjećam se kako su me tada grlili, zahvaljivali mi. “Mama, ti si najbolja!” govorili su. Gdje je nestala ta toplina?
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod Adnana bez najave. Otvorila mi je njegova supruga Sanela, iznenađena i pomalo neljubazna. “Adnan nije tu. Možete sjesti ako želite…” Sjela sam u dnevni boravak koji sam ja opremila – svaki komad namještaja birala sam s ljubavlju. Sanela je sjedila nasuprot mene, tipkala po mobitelu. Tišina je bila teška.
“Kako su djeca?” pokušala sam započeti razgovor.
“Dobro su,” kratko je odgovorila. “Imate li nešto posebno zbog čega ste došli?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Samo sam htjela vidjeti vas… malo popričati.”
Sanela je slegnula ramenima. “Znate kako je danas – svi žurimo negdje.”
Nakon deset minuta ustala sam i rekla da idem. Nitko me nije ispratio do vrata.
Vraćajući se kući kroz kišu, osjećala sam se kao da me netko izbacio iz vlastitog života. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše dala? Jesam li ih razmazila? Ili su jednostavno zaboravili što znači obitelj?
Nekoliko dana kasnije nazvala me susjeda Fadila. “Vidjela sam tvoju Ivanu u gradu s djecom. Zašto nisi bila s njima?” Nisam znala što da kažem. Kako objasniti da te vlastita djeca ne žele u svom društvu?
Jedne večeri skupila sam snage i pozvala Ivanu na ozbiljan razgovor.
“Ivana, osjećam se kao stranac u tvom životu. Sve što sam radila bilo je za vas. Zar nema mjesta za mene?”
S druge strane tišina. Onda uzdah.
“Mama… nije to tako jednostavno. Mi imamo svoje živote, obaveze… Ne možeš očekivati da ti budemo sve kao prije.”
“Ne tražim sve… samo malo vremena, malo pažnje,” šapnula sam.
“Pokušat ćemo više,” rekla je tiho.
Ali ništa se nije promijenilo.
Počela sam sve više vremena provoditi sama – šetnje po parku, gledanje televizije, razgovori sa susjedima o vremenu i cijenama u trgovini. Ponekad bih sjela na klupu i gledala majke s djecom kako se smiju i igraju. U meni bi se javio osjećaj zavisti i tuge.
Jednog dana dobila sam poziv iz Njemačke – bivša kolegica nudila mi je posao čuvanja djece na nekoliko mjeseci. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Možda tamo barem neću biti višak.
Prije odlaska pokušala sam još jednom okupiti obitelj na ručku. Nitko nije mogao doći.
Spakirala sam kofere i otišla bez pozdrava.
Danas sjedim u tuđoj kući, čuvam tuđu djecu i pitam se: Je li moguće da dom nikad nije mjesto, nego ljudi? I što vrijedi sva žrtva ako na kraju ostaneš sam?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav majke ikad dovoljna ili uvijek ostane praznina koju nitko ne može ispuniti?