Sve sam dala sinu i snahi, a onda su me izbacili iz vlastitog doma – ali nisam ostala slomljena
“Ne možeš više ostati ovdje, Marija. Tako je najbolje za sve nas.” Glas moje snahe Ivane odzvanjao mi je u ušima kao hladan vjetar. Stajala sam na pragu dnevne sobe, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. Moj sin Dario sjedio je za stolom, spuštenih očiju, nijednom me nije pogledao.
“Dario?” prošaptala sam, nadajući se da će me obraniti, da će reći Ivani da pretjeruje. Ali on je samo šutio, stisnutih usana. U tom trenutku shvatila sam – ostala sam sama.
Nakon što je moj muž Ante umro od moždanog udara prije dvije godine, život mi se srušio. Sve je bilo tiho i prazno u našem stanu u Mostaru. Dario me tada pozvao da dođem kod njih u Zagreb: “Mama, bit će ti lakše s nama. Imat ćeš unuke blizu, nećeš biti sama.” Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da obitelj uvijek drži zajedno.
Kad sam dobila odštetu za staru kamenu kuću koju su mi nacionalizirali još ’45., nisam ni pomišljala zadržati novac za sebe. Podijelila sam ga među Darijom i kćeri Anom. “Djeco, ovo je za vas. Da vam bude lakše u životu.” Ivana je bila presretna, odmah je počela planirati renovaciju stana. Dario je kupio novi auto. Ana je platila kredit za stan u Splitu.
Ali ubrzo nakon toga, sve se promijenilo. Ivana je postajala sve hladnija prema meni. Počela mi prigovarati zbog sitnica: “Zašto si opet ostavila svjetlo upaljeno? Tko će to platiti?” ili “Molim te, nemoj više kuhati grah, djeca ga ne vole.” Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam ih kako šapuću u kuhinji.
“Ne možemo više tako, Dario. Tvoja mama nam samo smeta. Sad kad imamo novac, možemo joj naći neki dom ili stan.”
“Ali ona nema kamo…”
“Nije naš problem!” Ivana je bila odlučna.
Tjedan dana kasnije, Ivana mi je uručila papir s adresom doma za starije osobe na periferiji Zagreba. “Ovdje imaš sobu. Sve smo sredili.”
Plakala sam cijelu noć. Nisam mogla vjerovati da me vlastito dijete izbacuje iz kuće koju sam pomogla kupiti. Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari i otišla. Nitko me nije ispratio.
Mjesec dana provela sam u domu. Soba je bila mala, prozor gledao na parkiralište. Osoblje je bilo ljubazno, ali osjećala sam se kao da sam umrla za svijet. Nitko me nije zvao osim Ane, koja je bila šokirana kad je čula što se dogodilo.
“Mama, dođi kod mene u Split!” molila me Ana preko telefona.
“Ne mogu, dijete moje… Ne želim ti biti na teret.” Nisam imala snage ponovno vjerovati.
Jedne večeri, dok sam gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po limenom krovu doma, donijela sam odluku. Neću dopustiti da me slome. Imam još snage u sebi.
Sutradan sam otišla do upravitelja doma i zamolila ga da mi pomogne pronaći odvjetnika. “Želim razgovarati o svojoj imovini i pravima”, rekla sam odlučno.
Odvjetnik gospodin Kovačević bio je iznenađen kad je čuo moju priču: “Gospođo Marija, vi ste darovali novac djeci bez ugovora o doživotnom uzdržavanju?”
Klimnula sam glavom.
“Nažalost, to znači da nemate pravnu zaštitu… Ali možda postoji način da ih barem suočite s posljedicama svojih djela.” Predložio mi je da napišem pismo Dariju i Ivani – ne kao prijetnju, nego kao podsjetnik na sve što sam učinila za njih.
Pisala sam cijelu noć:
“Dragi Dario i Ivana,
Nikada nisam mislila da će doći dan kad ću vam ovo morati napisati. Sve što sam imala dala sam vama iz ljubavi i povjerenja. Nisam očekivala zahvalnost, ali nisam ni zaslužila izdaju i hladnoću koju ste mi pokazali…”
Poslala sam pismo i čekala odgovor. Prošli su dani – ništa. Tjedan dana kasnije, Ana me nazvala: “Mama! Dario te traži! Kaže da mu nedostaješ… Ivana plače svaki dan.”
Nisam znala što osjećam – tugu ili olakšanje? Nakon mjesec dana vratila sam se pred njihova vrata. Otvorila mi je Ivana – oči crvene od plača.
“Marija… oprosti nam… Bili smo pohlepni i sebični… Nismo znali cijeniti što imamo dok te nismo izgubili…”
Dario me zagrlio kao dijete: “Mama, molim te vrati se kući… Sve ćemo popraviti.”
Stajala sam na pragu i gledala ih – svoju obitelj koju sam gotovo izgubila zbog novca i pohlepe.
Duboko u sebi znala sam da im mogu oprostiti, ali nikada neću zaboraviti kako su me povrijedili.
Sada sjedim za stolom s unucima koji crtaju po papiru i pitam se: Što nas to tjera da zaboravimo ljubav zbog materijalnih stvari? I hoće li moja priča nekoga natjerati da bolje pazi na svoje roditelje?