Ne bježi od sebe, Emina: Bijeg nevjeste iz sjene tuđe porodice
“Emina, gdje su te palačinke? Već kasniš!” glas Zorice, majke mog zaručnika, odjeknuo je kroz kuhinju kao šamar. Ruke su mi drhtale dok sam okretala zadnju palačinku na tavi. Miris vanilije i maslaca, koji sam nekad voljela, sada mi je izazivao mučninu. Pogledala sam kroz prozor na maglovito sarajevsko jutro i zapitala se: kako sam završila ovdje, u tuđoj kući, gdje se svaki moj pokret mjeri i procjenjuje?
“Emina, nisi dovoljno tanko razvukla tijesto. Kod nas se to radi drugačije,” nastavila je Zorica, ne skrivajući nezadovoljstvo. Nisam odgovorila. Nisam imala snage. U zadnjih godinu dana, otkad sam se zaručila za Adnana, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Njegova porodica imala je pravila za sve: kad se ustaje, šta se jede, kako se razgovara, čak i kako se smije. Moja mama bi rekla: “Sine, prilagodi se, tako je to kod nas na Balkanu.” Ali ja sam osjećala da nestajem.
Adnan je sjedio za stolom, gledao u telefon i povremeno bacio pogled prema meni. “Pusti mamu, znaš da ona voli sve po svom,” šapnuo mi je jednom prilikom. Ali nikad nije stao uz mene. Nikad nije rekao: “Mama, pusti Eminu da diše.”
Te večeri, kad su svi otišli na spavanje, sjela sam na krevet i gledala u plafon. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru – mirisa smokava u dvorištu, smijeha s prijateljicama na Neretvi, slobode koju sam tada imala. Gdje je nestala ta Emina? Kada sam postala ova tiha sjena koja živi po tuđim pravilima?
Sutradan je bio dan kada smo trebali otići kod matičara dogovoriti datum vjenčanja. Zorica je već rano ujutro počela s pripremama: “Emina, obuci onu plavu haljinu što ti je Adnan kupio. Izgledaš pristojno u njoj.” Nisam voljela tu haljinu. Bila je preuska i osjećala sam se kao da nosim tuđu kožu.
Dok sam stajala pred ogledalom, Adnan je ušao u sobu. “Šta ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Adnane… Jesi li ikad pomislio da ja možda ne želim ovako? Da želim nešto svoje?”
Pogledao me zbunjeno. “O čemu pričaš? Svi tako žive. Moja mama zna najbolje.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “A šta ja znam najbolje? Jesam li ja ovdje samo da ugađam tvojoj mami?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne bake: “Ne daj nikome da ti uzme dušu, Emina.”
Ujutro sam ustala prije svih. Spakovala sam nekoliko stvari u torbu i ostavila poruku na stolu: “Odlazim da pronađem sebe. Ne tražite me dok ne budem spremna da se vratim – ako se ikad vratim.” Izašla sam iz kuće na prstima, srce mi je tuklo kao ludo.
Prva stanica bio je stan moje prijateljice Ivane u Zagrebu. Vozila sam satima kroz kišu i maglu, osjećajući se istovremeno krivom i slobodnom. Kad me Ivana ugledala na vratima, zagrlila me bez riječi.
“Znaš li koliko si hrabra?” šapnula mi je dok smo pile kafu na balkonu.
“Ne osjećam se hrabro. Osjećam se izgubljeno,” priznala sam.
“Ali nisi više nevidljiva,” rekla je Ivana i nasmijala se.
Dani su prolazili sporo. Prvi put nakon dugo vremena radila sam ono što volim – šetala po Maksimiru, čitala knjige koje sam ostavila zbog obaveza prema Adnanovoj porodici, jela šta mi se jelo i kad mi se jelo. Počela sam pisati dnevnik, bilježiti svoje misli i strahove.
Jednog dana nazvala me mama iz Mostara.
“Sine, šta si to uradila? Cijela familija bruji o tebi! Šta će reći ljudi?”
“Mama, ljudi će uvijek nešto reći. Ali ja više ne mogu živjeti za druge. Želim biti svoja.”
Plakala je na telefonu, ali prvi put nisam osjećala krivicu – osjećala sam olakšanje.
Adnan mi je poslao poruku: “Vrati se kući. Sve će biti po tvom.” Ali znala sam da to nije istina. Kuća nije mjesto gdje te guše.
Nakon mjesec dana Ivana me pitala: “Šta ćeš sad?”
Pogledala sam kroz prozor na zagrebačke krovove i po prvi put osjetila mir.
“Ne znam još… Ali znam da više nikad neću dozvoliti da budem samo nečija sjena.”
I sada, dok pišem ove riječi, pitam se: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude ili samoće? Koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je bilo?