Tajna u telefonu mog muža: Da li je kasno za istinu?
“Jesi li ti normalna, Jelena? Šta radiš s mojim telefonom?” Miloradov glas mi je parao uši dok sam stajala ukočena pored kuhinjskog stola, držeći njegov mobitel u ruci kao da je eksploziv. Prsti su mi drhtali, a srce mi je lupalo tako snažno da sam mislila da će iskočiti iz grudi. Nisam imala snage odgovoriti. Ekran je još uvijek bio osvijetljen, a na njemu poruka: “Nedostaješ mi, ljubavi. Kad ćemo opet biti sami?” Potpisana: Sanja.
U tom trenutku vrijeme je stalo. Miris pečenih paprika i svježe skuhanog graha nestao je iz zraka, a kuhinja se pretvorila u hladnu, stranu prostoriju. Milorad je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo crveno od bijesa ili srama – nisam znala. “Odgovori mi! Zašto diraš moj telefon?”
“Trebala sam samo pogledati koliko je sati…” promucala sam, ali laž je ostala visjeti u zraku. Znala sam da lažem njega, ali još više samu sebe. Već mjesecima osjećam da nešto nije u redu. Njegovi kasni dolasci s posla, iznenadni poslovni sastanci, tišina koja se uvukla među nas kao hladan vjetar kroz napukli prozor.
Sanja. Ime mi je odzvanjalo u glavi. Tko je ona? Znam nekoliko Sanja iz našeg malog grada, ali nijedna nije bila dio našeg života. Ili sam se samo zavaravala?
Milorad je istrgnuo telefon iz moje ruke i okrenuo se prema prozoru. “Nemaš pravo špijunirati me! Jesi li ti normalna?”
“Normalna?” glas mi je bio tih, ali odlučan. “Normalna žena koja pokušava spasiti ono što je ostalo od našeg braka. Milorade, tko je Sanja?”
Tišina. Samo tihi zvuk automobila s ulice i kucanje mog srca. Pogledao me preko ramena, oči su mu bile pune prezira i umora. “To nije tvoja stvar. To su moje privatne stvari.”
U tom trenutku sam shvatila – sve što smo gradili dvadeset godina može nestati u sekundi. Naša djeca, Ana i Filip, spavali su u svojim sobama, nesvjesni oluje koja se sprema.
Te noći nisam spavala. Ležala sam na kauču, gledala u strop i prebirala po svakom trenutku našeg braka. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci, njegovog osmijeha dok me prvi put poljubio na Trsatskoj gradini, obećanja koja smo dali jedno drugome na našem vjenčanju u crkvi sv. Vida.
Gdje smo pogriješili? Jesam li ja kriva što više ne gleda u mene onako kako je nekad gledao? Jesam li postala dosadna, predvidljiva žena koja samo kuha, pere i brine o svima osim o sebi?
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Milorad je izbjegavao razgovor, a ja sam glumila da je sve u redu zbog djece. Ana me jednom pitala: “Mama, zašto si tužna?” Samo sam je zagrlila i rekla da sam umorna.
Jedne subote došla mi je sestra Ivana na kavu. Sjela je za kuhinjski stol i pogledala me ravno u oči: “Jelena, što se događa? Izgledaš kao sjena same sebe.”
Pukla sam. Suze su same krenule niz lice dok sam joj ispričala sve – poruku, Sanju, Miloradovu šutnju. Ivana me čvrsto zagrlila: “Nisi ti kriva što on ne zna cijeniti ono što ima. Ali moraš odlučiti – hoćeš li živjeti u laži ili ćeš tražiti istinu?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli vikend. U nedjelju navečer skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Miloradu dok su djeca gledala crtiće.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Pogledao me umorno: “Opet? Jelena, stvarno nemam snage za tvoje drame.”
“Ovo nije drama. Ovo je naš život! Dvadeset godina smo zajedno! Zaslužujem istinu! Tko je Sanja?”
Vidjela sam kako mu se lice mijenja – od bijesa do tuge pa do rezignacije. Sjeo je i pogledao me ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Sanja je kolegica s posla,” rekao je napokon. “Zbližili smo se… Nisam htio da se dogodi, ali dogodilo se. Nisam znao kako ti reći. Bojao sam se da ću te izgubiti… ili djecu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve moje sumnje su postale stvarnost.
“Zašto nisi došao meni kad si bio nesretan? Zašto si tražio utjehu negdje drugdje?”
Nije imao odgovor. Samo je slegnuo ramenima.
Te noći sam dugo plakala. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se potpuno sama. Ali negdje duboko u meni rodila se nova snaga – snaga žene koja zna svoju vrijednost.
Sljedećih tjedana razgovarali smo puno – o nama, o djeci, o budućnosti. Oprost nije došao lako, ali ni odluka nije bila jednostavna. Morala sam odlučiti – ostati zbog djece ili otići zbog sebe.
Jednog jutra, dok sam gledala izlazak sunca iznad Kvarnera, shvatila sam da zaslužujem biti sretna – sama ili s nekim tko me voli iskreno.
Danas još uvijek ne znam što će biti sutra. Ali znam jedno: istina boli, ali laž ubija polako.
Možda nisam savršena žena ni majka, ali zaslužujem poštovanje i ljubav.
Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ikada kasno za istinu i novi početak?