Bez kolijevke, bez pelena, bez ičega: Povratak kući u kaos
“Jesi li sigurna da možeš sama?” upitala me medicinska sestra dok sam stajala na izlazu iz bolnice, držeći malu Lejlu u naručju. Glas joj je bio blag, ali pogled zabrinut. Samo sam klimnula glavom, iako mi je srce tuklo kao ludo. Nisam bila sigurna ni u što.
Moj muž, Dario, kasnio je. Opet. Došao je pred bolnicu u odijelu, s mobitelom na uhu, mrzovoljno mašući rukom da požurim. “Ajde, Ajla, moram se vratiti na sastanak za pola sata. Šef mi ne da ni dana odmora. Znaš kakav je…”
U autu je mirisalo na kavu i cigarete. Lejla je spavala, a ja sam gledala kroz prozor, pokušavajući ne zaplakati. “Jesi li pripremio krevetić? Jesi li oprao robicu?” pitala sam tiho.
Dario je uzdahnuo: “Nisam stigao, ali sve ćemo riješiti danas. Ne brini se toliko.”
Kad smo stigli kući, dočekao me hladan stan. Nema kolijevke, nema pelena, nema čak ni dekice za bebu. Na stolu su računi i prazne šalice od kave. U kupaonici – prljavo rublje do koljena. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Dario, gdje su stvari za bebu?”
“Ma sve ćemo danas srediti! Idem sad do Konzuma, kupit ću pelene i vlažne maramice. Ti se odmori malo.”
Ali kako da se odmorim? Lejla je počela plakati. Nisam imala ni jednu čistu tetra pelenu. Sjetila sam se mamine rečenice: “Ajla, sve će ti biti teško ako nemaš podršku.” Mama je umrla prije dvije godine. Otac živi u Mostaru i rijetko se javlja.
Dario je nestao iz stana prije nego što sam uspjela išta reći. Ostala sam sama s djetetom koje vrišti i osjećajem da sam potpuno nespremna za ovaj život.
Satima sam sjedila na podu dnevne sobe, ljuljajući Lejlu u naručju i gledajući prazne zidove. Suze su mi curile niz lice. Sjetila sam se kako sam kao djevojčica sanjala o velikoj obitelji, toplini doma, mirisu svježe pečenog kruha… A sada – hladnoća, tišina i osjećaj izdaje.
Kad se Dario vratio s vrećicama iz trgovine, bio je nervozan: “Nisam našao onu kremu što si tražila. I nema više onih pelena za novorođenčad, uzmi ove veće pa ćemo ih presaviti.”
“Dario, nisi mogao ništa pripremiti? Ni krevetić? Ni jednu stvar?”
“Ajla, ne dramatiziraj! Znaš koliko radim! Šef mi visi nad glavom!”
“A ja? Ja sam sama s djetetom! Zar ti nije stalo?”
Pogledao me kao da sam mu najveći teret na svijetu.
Te noći nisam spavala ni minute. Lejla je plakala, a ja nisam znala što da radim. Gledala sam kroz prozor u tamu zagrebačke noći i osjećala se kao da sam na dnu bunara iz kojeg nema izlaza.
Sljedećih dana Dario je bio sve odsutniji. Dolazio bi kasno, umoran i nervozan. Ponekad bi zaspao na kauču s mobitelom u ruci. Ja sam bila sama sa svojim strahovima i tugom.
Jednog jutra nazvala me prijateljica Sanja: “Ajla, kako si? Trebaš li pomoć?”
Nisam mogla izdržati – briznula sam u plač.
Sanja je došla isti dan s vrećicom punom odjeće za bebu i toplim riječima: “Nisi sama. Zovi kad god trebaš.”
Taj trenutak mi je dao snagu da izdržim još jedan dan.
Ali problemi nisu nestali. Dario i ja smo se sve češće svađali.
“Ti si uvijek nezadovoljna! Nikad ti ništa nije dosta!” vikao bi.
“Samo želim da budeš tu za nas! Da osjetim da nismo sami!”
Jedne večeri, dok je Lejla spavala na mom prsima, Dario je rekao: “Možda bi trebala otići kod svog oca na neko vrijeme… Možda ti treba promjena.”
Osjetila sam kako mi se srce slama.
Tada sam odlučila – neću više čekati da netko drugi preuzme odgovornost za moj život i život mog djeteta. Počela sam tražiti pomoć – od prijateljica, patronažne sestre, čak i susjede Mire koja mi je donijela domaću juhu kad me vidjela iscrpljenu.
Polako sam učila kako biti majka bez podrške partnera. Svaki dan bio je borba – ali svaki osmijeh moje Lejle bio je nagrada.
Dario je postajao sve udaljeniji dok jednog dana nije rekao: “Ne znam mogu li više ovako…”
Nisam plakala. Samo sam ga pogledala i rekla: “Ako ne možeš biti tu za nas sada, nećeš nam trebati ni kasnije.”
Nakon toga sam prvi put osjetila olakšanje.
Danas, godinu dana kasnije, Lejla i ja imamo svoj mali svijet. Nije lako – ali znam da mogu sve preživjeti.
Ponekad se pitam – koliko nas žena prolazi kroz isto? Koliko nas šuti dok se raspadamo iznutra? Možda je vrijeme da progovorimo – jer nitko ne zaslužuje biti sam u najtežim trenucima života.