Kad srce ne bira: Priča jedne bake između sina i unuka

“Jesi li ti normalna, Ljiljana? Tvoj sin je otišao, a ti još uvijek trčiš za njegovom ženom i djetetom!” vrištala je susjeda Mara preko ograde, dok sam ja, s glavom pognutom, nosila vrećicu s kruhom i mlijekom prema kući gdje su ostali moja snaha Ivana i mali Filip. Noge su mi drhtale, ali nisam mogla stati. U grudima mi je gorjela neka mješavina srama, tuge i prkosa.

Marko… Moj Marko. Dijete koje sam nosila devet mjeseci, kojem sam pjevala uspavanke, koje sam gledala kako pravi prve korake po blatnjavom dvorištu. On je sada nestao. Otišao je, kažu, s nekom ženom iz Zagreba. Ostavio je Ivanu i Filipa bez riječi, bez novca, bez objašnjenja. Samo poruka na stolu: “Oprostite. Ne mogu više.”

Prve noći nakon što je otišao nisam spavala. Sjedila sam na rubu kreveta, stiskala njegovu staru igračku – medu bez oka – i pitala se gdje sam pogriješila. Je li to moja krivnja? Jesam li ga previše voljela ili premalo? Je li ga život ovdje ugušio? Selo je brujalo od tračeva. “Nije ni čudo, vidi mu mater kakva je!” šaptali su iza leđa.

Ivana nije plakala pred drugima. Samo bi navečer, kad bi Filip zaspao, sjela do mene u kuhinji i šutjela. Jednom sam joj donijela čaj, a ona je samo promrmljala: “Hvala, Ljiljo.” U tom trenutku sam shvatila – ona nema nikoga osim mene. I Filip nema nikoga osim nas dvije.

Jednog jutra, dok sam vješala veš na dvorištu, prišla mi je susjeda Kata. “Znaš, Ljiljo, ljudi pričaju da si ti kriva što ti je sin pobjegao. Kažu da si mu uvijek sve dopuštala.” Pogledala sam je ravno u oči i rekla: “Neka pričaju. Ja znam što mi je činiti.”

Ali nije bilo lako. U trgovini su me izbjegavali. Na misi su me gledali ispod oka. Čak ni moja sestra Vesna nije htjela doći na kavu. “Ne želim da me povezuju s tobom dok se ovo ne smiri,” rekla mi je preko telefona.

Najgore mi je bilo zbog Filipa. Imao je samo šest godina i nije razumio zašto tata više ne dolazi po njega u vrtić. Jedne večeri me pitao: “Bako, hoće li tata doći za moj rođendan?” Osjetila sam kako mi se srce cijepa na komadiće. “Ne znam, dušo… Ali ja ću biti tu. Obećavam.” Zagrlio me tako snažno da sam morala zadržati suze.

Ivana je pokušavala naći posao, ali u našem selu nema posla ni za mlade, a kamoli za samohranu majku s djetetom. Pomagala sam koliko sam mogla – čuvala Filipa dok bi ona išla čistiti kod susjeda ili brati jagode kod Stipe u polju. Novca nije bilo dovoljno ni za režije ni za knjige kad je škola počela.

Jedne večeri, kad smo sjedile za stolom, Ivana je slomila tišinu: “Ljiljo, možda bi bilo bolje da ja odem s Filipom u grad. Ovdje nas svi gledaju kao zadnje jadnice.” Osjetila sam paniku. “Nemoj… Molim te… Ako odeš, ostat ću sama. A Filip… On ovdje ima dvorište, ima mene…”

Pogledala me tužno: “A što imaš ti? Svi te preziru zbog nas.”

Nisam znala što reći. Samo sam joj stisnula ruku.

Tjedni su prolazili u istoj tišini i borbi. Jednog dana stiglo je pismo iz Zagreba – Marko piše da mu je žao, ali da ne može doći natrag. Da voli neku drugu ženu i da mu je život ovdje bio pretežak. Nisam znala treba li to pokazati Ivani ili ne. Na kraju sam joj dala pismo.

Čitala ga je nekoliko puta, a onda ga poderala i bacila u peć. “Za mene više ne postoji,” rekla je mirno.

Filip je rastao bez oca, ali s puno ljubavi između mene i Ivane. Naučila sam ga kako se sade rajčice, kako se mijesi kruh i kako se voli unatoč svemu.

Jednog dana, kad smo zajedno brali šljive za pekmez, Filip me pitao: “Bako, jesi li ti tužna što tata nije ovdje?” Pogledala sam ga kroz suze i rekla: “Jesam… Ali sretna sam što imam tebe i mamu tvoju.” On se nasmijao i zagrlio me oko struka.

S vremenom su ljudi u selu prestali šaptati. Neki su čak počeli pomagati – donijeli bi drva za zimu ili povrće iz vrta. Ivana je našla posao u obližnjem gradu i svaki dan putuje autobusom.

I dalje boli kad vidim druge obitelji na okupu za Božić ili Uskrs. I dalje se pitam gdje sam pogriješila kao majka. Ali znam da nisam mogla okrenuti leđa svom unuku i snahi – jer ljubav nije nešto što se bira kad nam odgovara.

Ponekad sjedim sama na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca nad našim selom. Pitam se: Je li moguće oprostiti onome tko nas je napustio? I koliko dugo srce može izdržati između boli i ljubavi?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno boriti se za obitelj čak i kad te svi drugi osuđuju?