„Kupi si sam kruh i skuhaj si – više ne mogu!” Priča žene koja je rekla dosta mužu koji nije htio odrasti

„Jasmin, kupi si sam kruh i skuhaj si večeru – ja više ne mogu!” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Jasmin je sjedio za stolom, buljio u mobitel i ni ne podiže pogled. „Šta ti je sad?” promrmljao je, kao da sam ga prekinula u nečemu važnom.

Godinama sam šutjela. Godinama sam nosila sve na svojim leđima: posao u školi, dvoje djece, kuću, račune, njegove majčine pozive, njegove izljeve bijesa kad bi mu nešto pošlo po zlu. Jasmin je bio dobar čovjek, barem su tako govorili svi oko nas. „Ma on ti je zlatan, samo malo djetinjast”, govorila bi moja mama dok bi mi pomagala slagati veš. Ali ja sam znala istinu: Jasmin nikad nije odrastao. Sve što nije bilo ugodno ili zabavno, prepuštao je meni.

Sjećam se kad smo se tek vjenčali. Imala sam 24 godine, on 27. Bili smo zaljubljeni, puni planova. Prva godina braka bila je med i mlijeko – sve dok nisam shvatila da su svi naši planovi zapravo moji planovi. On bi sjedio s prijateljima u kafiću, a ja bih trčala po trgovinama, kuhala, čistila, učila za posao. Kad sam ostala trudna s našom Lejlom, nadala sam se da će se promijeniti. Da će shvatiti koliko je važno biti prisutan. Ali Jasmin je samo nastavio po starom.

„Mogu li ti pomoći?” pitala bih ga navečer dok bih presvlačila bebu i pokušavala smiriti starijeg sina, Tarika, koji je plakao zbog zadaće. „Ma pusti me sad, gledam utakmicu”, odgovorio bi bez trunke grižnje savjesti. I tako iz dana u dan. Moji roditelji su dolazili vikendom pomagati oko djece, a Jasmin bi nestajao s društvom na pecanje ili na nogomet.

Prijateljice su me tješile: „Ma svi su ti naši takvi, šta ćeš.” Ali ja nisam više mogla. Počela sam osjećati kako mi tijelo otkazuje. Glava me boljela svaki dan, srce mi je bilo teško. Jedne večeri sam se srušila u kupaonici od umora. Djeca su plakala pred vratima, a Jasmin je vikao iz dnevne sobe: „Šta sad opet?”

Te večeri kad sam mu rekla da si sam kupi kruh i skuha večeru, nešto se u meni slomilo. Nisam više mogla biti njegova majka, kuharica, čistačica i psihologinja. Nisam više mogla biti žena koja šuti i trpi.

Jasmin je te večeri prvi put ostao bez riječi. Pogledao me kao da me prvi put vidi. „Šta ti fali? Imaš sve – djecu, posao, mene”, rekao je tiho. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

„Fali mi partner! Fali mi netko tko će me zagrliti kad padnem s nogu, tko će oprati suđe bez da ga molim tri dana! Fali mi netko tko će biti otac našoj djeci, a ne još jedno dijete koje moram podizati!”

Djeca su stajala na vratima kuhinje i gledala nas u tišini. Lejla me čvrsto primila za ruku. Tarik je spustio glavu.

Te noći nisam spavala. Jasmin je otišao kod svoje majke i nije se vratio do jutra. U glavi mi se vrtjelo tisuću pitanja: Jesam li pogriješila? Hoće li djeca patiti? Hoću li moći sama?

Sljedećih dana Jasmin je bio tih. Počeo je dolaziti kući ranije, ali nije ništa govorio. Ja sam nastavila raditi sve kao i prije, ali više nisam šutjela. Kad bi ostavio prljave čarape po stanu, samo bih ih ostavila tamo gdje jesu. Kad bi pitao gdje mu je majica, rekla bih: „Tamo gdje si je ostavio.”

Jednog popodneva došla je njegova mama, Senada. Sjela je za stol i gledala me ispod oka.

„Znaš ti dobro da muškarci nisu za kućanske poslove”, rekla je tiho.

„A znaš li ti da žene nisu robovi?” odgovorila sam joj mirno.

Senada se uvrijedila i otišla bez riječi. Jasmin me te večeri prvi put pitao: „Kako si?”

Nisam znala što da mu kažem. Bila sam umorna, ali i ponosna što sam napokon rekla što mislim.

Nakon nekoliko tjedana stvari su se počele mijenjati. Jasmin je počeo pomagati oko djece – nespretno i nesigurno, ali trud se vidio. Počeo je kuhati vikendom, ponekad bi čak oprao suđe bez da ga molim.

Ali najvažnije od svega – počela sam osjećati sebe ponovno. Počela sam izlaziti s prijateljicama na kavu, upisala jogu subotom ujutro. Djeca su bila sretnija jer su vidjela mamu koja se smije.

Nije sve bilo savršeno – daleko od toga. Bilo je dana kad bih poželjela pobjeći glavom bez obzira. Ali više nisam bila sama protiv svih.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti? Koliko nas još misli da moramo sve same? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže: dosta je.