Moja kći me zamolila da pričuvam unuka: Tajne koje su promijenile sve
“Mama, možeš li, molim te, večeras pričuvati Leona? Ne pitaj ništa, samo… molim te.” Glas moje kćeri Ivane tresao se dok je stajala na pragu, mokra od kiše, s uplakanim očima i drhtavim rukama. Pogledala sam je, srce mi je preskočilo. Nikad je nisam vidjela tako slomljenu. Leon je spavao u njenom naručju, a ona mi ga je gotovo gurnula u ruke kao da joj gori pod nogama.
“Ivana, što se događa?” upitala sam tiho, ali ona je samo odmahnula glavom i nestala niz stepenice, ostavljajući me s unukom i tisuću pitanja.
Te noći nisam oka sklopila. Leon je mirno disao u dječjem krevetiću, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u kišu koja je tukla po prozoru. Moj muž Davor hrkao je u spavaćoj sobi, nesvjestan oluje koja se odvijala ne samo vani, nego i u našoj obitelji.
Sljedeća dva dana Ivana se nije javljala. Zvala sam je bezbroj puta, slala poruke, ali odgovora nije bilo. Davor je bio nervozan zbog cijele situacije. “Što ti ona nije rekla? Gdje je otišla?” pitao me dok je nervozno lupkao prstima po stolu. “Ne znam, Davor. Ne znam ništa više od tebe,” slagala sam, iako sam osjećala da nešto nije u redu.
Trećeg dana, dok sam presvlačila Leona, pronašla sam u njegovoj torbi zgužvanu omotnicu s Ivaninim rukopisom: “Mama, ako mi se nešto dogodi, molim te, pobrini se za Leona. Volim te.”
Ruke su mi zadrhtale. Suze su mi navrle na oči. Što se to događa s mojom kćeri? Zašto mi ništa nije rekla?
Tog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Sanja, Ivanina najbolja prijateljica. “Marija, moramo razgovarati. Ivana je kod mene. Ne može se vratiti kući… Davor ne smije znati gdje je.”
Srce mi je stalo. “Zašto? Što se dogodilo?”
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Ivana je otkrila nešto o Davoru… o tvom mužu. Ne mogu ti reći sve preko telefona. Dođi kod mene večeras.”
Te večeri, dok je Davor gledao utakmicu i pio pivo, izmislila sam da idem do trgovine i požurila prema Sanji. Ivana me dočekala na vratima – blijeda, s podočnjacima i očima punim straha.
“Mama…” šapnula je i slomila se u mom zagrljaju.
Sjele smo za kuhinjski stol. Sanja nam je skuhala čaj i sjela s nama.
“Mama, moram ti nešto reći…” Ivana je drhtala dok je pričala. “Prije nekoliko tjedana pronašla sam poruke na Davorovom mobitelu. Pisao je nekoj ženi… ali nije to najgore. U tim porukama spominje novac koji je nestao iz tatine firme. On… on krade iz vlastite firme i prijeti toj ženi da će joj nauditi ako progovori.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Moj Davor? Poštenjak kojeg svi u selu cijene? Otac moje djece?
“Ivana, jesi li sigurna? Možda si krivo shvatila…”
“Nisam, mama! Imam slike poruka! Zato sam otišla! Bojim se za sebe i za Leona!”
Sanja je potvrdno kimnula glavom: “Vidjela sam poruke. Davor nije onakav kakvim ga svi vide. Ivana ne smije kući dok ne bude sigurna.”
Vratila sam se kući slomljena. Davor me dočekao s osmijehom: “Jesi li kupila kruh?”
Gledala sam ga i pitala se koliko zapravo poznajem čovjeka s kojim dijelim život više od trideset godina.
Sljedećih dana živjela sam između dvije vatre – skrivajući istinu od Davora i brinući se za Ivanu i Leona. Davor je postajao sve nervozniji jer Ivana nije dolazila po sina.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Davor mi je prišao s leđa i tiho rekao: “Znam da nešto skrivaš od mene. Gdje je Ivana?”
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. “Ne znam, Davor… Rekla mi je samo da mora riješiti neke stvari.”
Pogledao me prodorno: “Ako saznam da si umiješana u njene gluposti… neće ti biti lako.”
Tog trenutka shvatila sam koliko ga se zapravo bojim.
Prolazili su dani, a ja sam bila rastrgana između ljubavi prema kćeri i straha od muža. Ivana mi je slala poruke iz tajnosti: “Mama, molim te, nemoj mu ništa reći! Ako progovoriš, može biti opasno za sve nas!”
Jedne noći Leon se razbolio – visoka temperatura, tresavica. Nisam znala što da radim; Davor je bio vani s prijateljima. Nazvala sam Ivanu: “Moramo ga odvesti doktoru!”
Ivana se pojavila pred vratima nakon pola sata – uplakana, ali odlučna. Zajedno smo odvele Leona na hitnu; srećom, bio je to samo virus.
Dok smo čekale rezultate nalaza u bolnici, Ivana me pogledala: “Mama… što ćeš učiniti? Hoćeš li šutjeti zbog njega ili ćeš stati uz mene?”
Nisam imala odgovor.
Vratile smo se kući prije nego što se Davor vratio. Te noći nisam spavala ni minute.
Sljedećeg jutra sjela sam za stol s Davorom i gledala ga ravno u oči.
“Davor… imaš li mi nešto reći?”
On se nasmijao: “Što bih ti imao reći? Sve znaš.” Njegov pogled bio je hladan kao led.
Tog trenutka znala sam da više nikada ništa neće biti isto.
Sada sjedim sama u kuhinji dok Leon spava u susjednoj sobi i pitam se: Što bi vi učinili na mom mjestu? Biste li šutjeli zbog mira u kući ili biste rekli istinu – pa makar to značilo kraj svega što ste gradili cijeli život?