Između djetinjstva i odgovornosti: Priča mlade majke iz Osijeka
“Nisi valjda ozbiljna, Lana?” glas moje majke, Mirjane, odjekivao je kroz stan dok su vani munje parale nebo nad Osijekom. Drhtala sam, stisnuvši test za trudnoću u ruci. Otac, Dragan, šutio je, gledajući kroz prozor kao da će kiša isprati sramotu koju sam donijela u naš dom.
“Mama… ne znam što da radim,” šapnula sam, glas mi je pucao. “Ne mogu sama kroz ovo.”
“Sama si si kriva!” viknula je, a suze su joj klizile niz lice. “Što će reći susjedi? Što će reći tvoja baka? Kako ćemo ovo objasniti ljudima?”
Nikad nisam osjećala toliku težinu u prsima. Imala sam samo šesnaest godina. Tek sam prošla drugi razred srednje medicinske škole. Moji snovi o studiranju u Zagrebu, o tome da postanem medicinska sestra i jednog dana možda liječnica, odjednom su se činili tako dalekima.
Tog dana nisam mogla ni plakati. Samo sam sjedila na krevetu, zureći u zid, dok su roditelji u dnevnoj sobi raspravljali o meni kao da nisam tu. Otac je šutio, ali znao sam da ga boli. Mama je bila bijesna, ali ispod tog bijesa osjećala sam njen strah.
Sljedećih dana škola je postala pakao. Najbolja prijateljica, Ivana, izbjegavala me. “Ne mogu, Lana… Moja mama ne želi da se družim s tobom dok ne riješiš ‘to’,” rekla mi je jednog jutra pred školom. Osjetila sam kako me izdaja reže dublje od bilo kakve uvrede.
Jedini koji mi se javio bio je Filip, otac mog djeteta. Bio je godinu dana stariji od mene, iz susjednog razreda. Kad sam mu rekla da sam trudna, lice mu je problijedjelo.
“Lana… ne znam što da radimo. Moji roditelji će me ubiti!”
“A što ćemo mi?” pitala sam ga kroz suze.
“Ne znam… Možda… možda bi trebala razmisliti o… znaš već,” mucao je.
Nisam mogla vjerovati. Filip je bio moj prvi dečko, prva ljubav. Vjerovala sam mu više nego sebi. Sad me ostavlja samu kad mi je najteže?
Dani su prolazili u magli. Mama je šutjela sa mnom, otac je odlazio ranije na posao i vraćao se kasno. Baka Ana dolazila je svaki dan s toplim juhama i tihim riječima utjehe.
“Dijete moje, život ti nije stao. Samo se promijenio. I ja sam rodila tvog oca s osamnaest. Nije bilo lako, ali preživjela sam. I ti ćeš,” šapnula mi je dok mi je gladila kosu.
U školi su počeli šapati iza mojih leđa. Profesorica hrvatskog, gospođa Kovačević, jedina mi je dala podršku.
“Lana, nisi ti ni prva ni zadnja koja se našla u ovakvoj situaciji. Ako ti treba razgovor ili pomoć oko škole, tu sam,” rekla mi je nakon sata.
Ali najgore je bilo kod kuće. Mama nije prestajala ponavljati: “Mogla si biti nešto! Mogla si otići iz ovog grada! Sad ćeš biti samo još jedna djevojka s djetetom i propalim snovima!”
Jedne noći nisam više mogla izdržati. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla grada.
“Zašto baš ja? Zašto nisam bila pametnija? Zašto me svi osuđuju kad mi treba pomoć?”
Tada mi se pridružio otac. Sjeli smo u tišini.
“Znaš, Lana… Nisam ti znao kako prići. I ja sam bio ljut. Ali više sam bio uplašen za tebe nego što sam bio ljut na tebe,” rekao je tiho.
Pogledala sam ga kroz suze.
“Tata, bojim se. Ne znam hoću li biti dobra mama. Ne znam hoću li moći završiti školu.”
Stavio mi je ruku na rame.
“Bit će teško. Ali nisi sama. Mi smo tvoja obitelj, i koliko god bilo teško, proći ćemo kroz ovo zajedno.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Filip se više nije javljao. Njegovi roditelji su ga poslali kod rodbine u Njemačku “dok se stvari ne smire”. Ostala sam sama s trbuhom koji raste i pogledima koji peku.
S vremenom su se stvari počele mijenjati. Mama je polako popuštala; počela me voditi na preglede i pomagati oko škole. Baka Ana bila je moj anđeo čuvar.
Rodila sam djevojčicu u rujnu, nazvala sam je Ema po svojoj prvoj lutki iz djetinjstva. Kad sam prvi put primila Emu u naručje, znala sam da sve ima smisla – i bol i strah i samoća.
Vratila sam se u školu nakon nekoliko mjeseci pauze. Nije bilo lako – neki profesori su me gledali s podsmijehom, neki učenici su šaptali iza leđa, ali nekoliko prijatelja ostalo mi je vjerno.
Mama i tata su se polako pomirili s mojom situacijom. Tata je Emu nosio po parku ponosno kao da mu je unuka cijeli svijet. Mama ju je uspavljivala pjesmama koje je meni pjevala kad sam bila mala.
Najviše me boljelo što Filip nikad nije upoznao svoju kćerku. Ponekad ga sanjam – pitam se bi li bio dobar otac ili bi nas ionako napustio.
Danas imam dvadeset godina i završavam školu uz rad i brigu o Emi. Nije lako – često nemam vremena za sebe, često plačem od umora i brige kako ću platiti stanarinu ili kupiti pelene.
Ali kad Ema potrči prema meni s osmijehom i vikne: “Mama!”, znam da bih sve opet prošla zbog nje.
Ponekad se pitam: Da nisam ostala trudna tako mlada – bih li danas bila sretnija? Ili bih možda izgubila ono najvrijednije što imam?
Što vi mislite – jesmo li sami krojači svoje sudbine ili nas život jednostavno baci tamo gdje moramo biti?