„Ovo je stan moga sina, a ti si ovdje nitko“ – priča o borbi za dostojanstvo u tuđem domu

„Ovo je stan moga sina, a ti si ovdje nitko.“ Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u hodniku, držeći kutiju s tanjurima koje sam upravo donijela iz svoje stare kuće. Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je ispred mene s prekriženim rukama i pogledom koji nije ostavljao prostora za raspravu. Iza nje, moj muž Ivan šutio je, gledajući u pod. U tom trenutku, shvatila sam da moj novi život u Sarajevu neće biti onakav kakav sam zamišljala.

„Ljubice, molim vas…“, pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: „Nema potrebe da se trudiš. Ovdje se sve zna – ja sam ovdje domaćica, a ti si samo žena koja je došla iz Hrvatske.“

Nikada nisam mislila da će ljubav prema Ivanu značiti i borbu za vlastiti identitet. Kad smo se vjenčali, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi dom, ali ubrzo sam shvatila da je naš mali stan u Novom Sarajevu zapravo produžetak njezine volje. Svaki komad namještaja birala je ona, svaka zavjesa bila je njezin izbor. Moj ukus nije bio važan. „Ne treba nam ništa novo, sve je ovo još od Ivana malog“, govorila bi dok bi mi uzimala iz ruku jastučnicu koju sam donijela iz Osijeka.

Prvih mjeseci sam šutjela. Govorila sam sebi da će se stvari promijeniti, da će me prihvatiti. Ali što sam više pokušavala biti ljubazna i korisna, to su njezini komentari postajali otrovniji. „Ne znaš ti kuhati sarajevski grah. Ivan voli kako ja pravim.“ Ili: „Nemoj ti prati prozore, nisi ti navikla na ovakve stanove.“

Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili u našoj sobi, skupila sam hrabrost i rekla mu: „Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu.“ On je uzdahnuo i slegnuo ramenima: „Znaš kakva je mama… Samo joj treba vremena.“

Ali vrijeme nije donosilo promjenu. Donosilo je samo još više poniženja. Kad sam zatrudnjela s našom kćeri Lanom, nadala sam se da će to sve promijeniti. Ljubica je bila oduševljena unučicom, ali prema meni je ostala ista. „Dijete će biti kod mene dok si ti na poslu“, odlučila je bez pitanja. Kad bih došla kući ranije, zatekla bih ih kako sjede na balkonu, a ona bi mi hladno rekla: „Idi odmori se, ja ću s Lanom.“

Jednog dana, dok sam slagala Lanu za spavanje, čula sam kako Ljubica u kuhinji priča s Ivanom: „Vidiš li ti kako ona ništa ne zna? Sve joj moraš pokazati. Da nije mene, dijete bi bilo gladno.“ Suze su mi navrle na oči. Nisam imala snage ni za što osim za šutnju.

Moji roditelji iz Osijeka su dolazili rijetko jer su osjećali napetost. Mama mi je jednom šapnula: „Dušo, ne smiješ dopustiti da te gazi. Tvoj dom mora biti tvoja luka.“ Ali kako kad svaki pokušaj razgovora završi svađom?

Najgore je bilo kad sam izgubila posao zbog rezanja troškova u firmi. Ljubica je tada slavodobitno rekla: „Eto vidiš, sad ćeš imati vremena naučiti kako se vodi kuća.“ Ivan je bio sve odsutniji – radio je prekovremeno ili bi izlazio s prijateljima. Ostajala sam sama s Lanom i osjećajem da nestajem.

Jedne večeri Lana je imala visoku temperaturu. Zvala sam Ivana, ali nije odgovarao. Ljubica je došla do vrata i rekla: „Daj mi dijete, ti ne znaš ni toplomjer koristiti.“ Tada sam prvi put povisila glas: „Dosta! Ovo je moja kćer i moj život! Dosta više!“ Ljubica me gledala kao da sam poludjela.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – slobodu, dostojanstvo, glas. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari za Lanu i mene i otišla kod prijateljice Amre na Grbavicu.

Ivan me zvao tek navečer: „Gdje si? Mama je uzrujana.“ Rekla sam mu: „Ivan, ili ćemo zajedno graditi naš dom ili ću ga sama tražiti negdje drugdje.“

Proveli smo sate razgovarajući. Prvi put me slušao bez prekidanja. Prvi put sam osjetila da imam pravo na svoj glas.

Nakon nekoliko tjedana preselili smo se u mali stančić na Dolac Malti. Nije bio velik ni luksuzan, ali bio je naš. Ljubica nas nije posjećivala često – bila je povrijeđena i ljuta – ali ja sam napokon mogla disati.

Danas Lana ima pet godina i često me pita zašto baka ne dolazi češće. Kažem joj da ponekad ljudi trebaju vremena da nauče voljeti na pravi način.

Ponekad se pitam jesam li mogla biti strpljivija ili mudrija. Ali znam jedno – nitko nema pravo reći ženi da je nitko u vlastitom domu.

Je li vrijedilo proći kroz sve to zbog malo mira i dostojanstva? Što biste vi učinili na mom mjestu?