Izgubila sam unuku zbog kolača?
“Lejla, nemoj odmah jesti sve kolače, ostavi malo za kasnije!” viknula sam kroz prozor dok sam vadila posljednju tepsiju iz peći. Miris vanilije i oraha širio se kućom, a Lejla je već stajala na prstima, nestrpljiva, s osmijehom koji mi je grijao srce. Bila je to subota, dan kad mi kćerka Sanela dovodi unuku na selo. Moj najdraži dan u tjednu.
Ali tog dana nešto je bilo drugačije. Sanela je bila nervozna, stalno je gledala na sat, a zet Emir nije ni ulazio u kuću. Samo je stajao pored auta, pušio i mrko gledao prema štali. Nisam se obazirala – navikla sam na njegove ćudi. “Bako, mogu li uzeti još jedan kolač?” pitala je Lejla tiho, kao da zna da nešto nije u redu. “Naravno, dušo moja. Ti si meni uvijek dobrodošla,” odgovorila sam i pogladila je po kosi.
Nisam ni slutila da će upravo ti kolači biti razlog zbog kojeg ću izgubiti ono što najviše volim.
Navečer, kad su već krenuli kući, Sanela mi je prišla s kovertom u ruci. “Mama, Emir kaže da ne možeš stalno praviti kolače za Lejlu bez da ti platimo. Kaže da trošiš previše na nas.” Pogledala me s tugom i stidom u očima. Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Šta to priča? Pa ja sam baka! Zar se ljubav mjeri novcem?”
Emir se tada pojavio na vratima. “Mara, ne možemo svaki vikend dolaziti i uzimati tvoje stvari kao da smo sirotinja! Ako hoćeš praviti kolače, reci koliko košta pa ćemo platiti!”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Ne treba mi vaš novac! Sve što radim, radim iz ljubavi prema Lejli!”
Sanela je pokušala smiriti situaciju, ali Emir je bio neumoljiv. “Ne želim da Lejla misli kako može sve dobiti besplatno. Mora naučiti da ništa nije džaba.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi. Sjećanja su navirala – kako sam kao djevojčica dijelila zadnji komad kruha s braćom, kako sam sa suprugom Hasanom gradila ovu kuću od temelja, kako sam svako dijete učila da se dijeli i pomaže.
Sljedeći vikend nisu došli. Ni onaj iza toga. Zvala sam Sanelu, ali nije odgovarala. Pisala sam joj poruke: “Lejla pita za tebe”, “Napravila sam njene omiljene kiflice”… Tišina.
Mjeseci su prolazili. Komšije su me pitali gdje je Lejla, a ja bih samo slegnula ramenima i okrenula glavu. U selu su počele kružiti priče – jedni su govorili da sam se posvađala s djecom zbog novca, drugi da sam previše stroga. Nitko nije znao istinu.
Jednog dana srela sam Sanelu na pijaci u Travniku. Bila je blijeda i umorna. “Mama…” prošaptala je. “Lejla stalno pita za tebe, ali Emir ne želi da dolazimo dok se ne ispričaš.”
“Da se ispričam? Zašto? Zato što sam joj dala kolač iz srca? Zato što nisam uzela novac od vas?” glas mi je drhtao.
Sanela je spustila pogled. “Znaš kakav je on… Ako mu ne popustiš, neće ti više dozvoliti da vidiš Lejlu.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema vlastitom djetetu. “Zar si toliko slaba da ne možeš stati iza svoje majke? Zar ti nije stalo do toga što Lejla gubi baku zbog gluposti?”
Otišla je bez riječi.
Dani su prolazili sporo kao olovo. Svaki put kad bih prošla pored Lejlinih igračaka ili vidjela njenu šarenu šalicu na polici, srce bi mi se steglo. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno pogriješila? Jesam li trebala prihvatiti taj prokleti novac samo da zadržim mir?
Jedne večeri sjela sam pred staru peć i gledala u vatru. Sjetila sam se svoje majke – kako bi uvijek govorila: “Obitelj je svetinja, ali ponos zna biti prokletstvo.”
Nakon pola godine Sanela mi je poslala poruku: “Lejla ima rođendan. Pitala je može li doći kod tebe.”
Srce mi je poskočilo od radosti i straha istovremeno. Pripremila sam sve – kolače, poklon, čak i novu haljinicu koju sam joj šila mjesecima.
Ali na dan rođendana nitko nije došao.
Sjedila sam sama za stolom, gledala kroz prozor u prazno dvorište i osjećala kako mi suze klize niz lice.
Možda sam trebala popustiti. Možda sam trebala progutati ponos i prihvatiti taj novac – makar simbolično – samo da mogu zagrliti svoju unuku još jednom.
Ali zar ljubav prema unuci treba imati cijenu?
Što vi mislite – jesu li neke rane u obitelji neizbježne ili uvijek postoji način da ih zacijelimo?