Između čekića i nakovnja: Kako je moja svekrva pokušala uništiti moj brak
“Nećeš ti meni odgajati sina!” viknula je Senada, stojeći na pragu naše male kuhinje u Sarajevu. Ruke su joj bile prekrižene, a pogled oštar kao nož. Dino je sjedio za stolom, spuštene glave, zureći u šalicu kave kao da će mu ona dati odgovor na sve što se događa. Ja sam stajala nasuprot nje, drhteći od bijesa i nemoći, ali nisam htjela pokazati slabost.
“Senada, molim vas, ovo je naš dom. Dino i ja smo sada obitelj,” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“Obitelj? Ti si ga odvela od mene!”
Tog trenutka sam shvatila da je rat tek počeo. Kad sam se udala za Dinu, mislila sam da će ljubav pobijediti sve prepreke. On je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, a nakon dvije godine veze odlučili smo se vjenčati. Moji roditelji iz Mostara su ga odmah zavoljeli, ali njegova majka nikada nije ni pokušala sakriti koliko me ne voli.
Prvi znakovi su bili sitni – komentari o tome kako ne znam kuhati “pravu bosansku hranu”, kako sam premlada i “neiskusna za ozbiljan brak”, kako bi Dino mogao naći “bolju curu iz dobre sarajevske porodice”. Dino bi tada samo šutio ili pokušao promijeniti temu. Mislila sam da će s vremenom popustiti, ali Senada je bila neumoljiva.
Nakon vjenčanja preselili smo kod nje dok ne skupimo novac za stan. To je bila najveća greška mog života. Svaki dan je bio nova borba – gdje će stajati šalice, kako ću složiti veš, zašto Dino nosi moju šalicu na posao umjesto njezine… Sitnice su postajale oružje.
Jednog dana, dok sam spremala večeru, Senada je ušla u kuhinju i počela prebirati po loncima.
“Šta si ovo stavila? Pa znaš li ti da Dino ne voli papriku?”
“Dino mi je rekao da voli ovo jelo…”
“Ma šta ti znaš! Ja ga odgajam trideset godina!”
Dino je došao s posla umoran i samo sjeo za stol. Pogledao me ispod oka, kao da moli da ne pravim scenu. Nisam znala što da radim – osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Umjesto radosti, osjetila sam još veći pritisak. Senada je odlučila da će ona biti glavna oko svega – od izbora imena do toga što smijem jesti.
“Ivana, nemoj piti tu kafu! Štetna je za bebu!”
“Ali doktorica mi je rekla da mogu jednu dnevno…”
“Doktorica! Šta ona zna! Ja sam rodila troje djece bez doktora!”
Dino je sve više vremena provodio vani ili kod prijatelja. Kad bih ga pitala zašto ne razgovara sa svojom majkom, samo bi slegnuo ramenima.
“Znaš kakva je ona… Ne mogu joj ništa reći.”
Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda Dino zaslužuje bolju ženu? Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati. Jedne noći, dok sam plakala u kupaonici, čula sam Senadu kako šapuće na telefon:
“Ne brini, ona neće dugo ostati ovdje. Ja ću to srediti.”
Tad me obuzeo strah – što ako stvarno uspije? Što ako ostanem sama s djetetom?
Kad se rodila naša kćerka Lana, Senada je preuzela sve. Prva ju je uzela u naručje, prva ju je okupala, prva joj dala ime – bez da me pita. Dino je bio ponosan što ima dijete, ali nije primijetio koliko me to boli.
Jednog dana sam skupila hrabrost i rekla Dini:
“Ne mogu više ovako. Ili ćemo otići ili ću poludjeti.”
Pogledao me dugo i tiho rekao:
“Ne mogu ostaviti majku samu… Ona nema nikoga osim mene.”
Tad mi se srce slomilo. Shvatila sam da sam sama u ovoj borbi.
Počela sam tražiti posao i stan. Prijateljica iz Zagreba mi je ponudila pomoć. Kad sam to rekla Dini, samo je šutio.
“Ako odeš, ne znam hoću li moći doći za vama…”
Spakirala sam stvari i otišla s Lanom. Senada nije ni izašla iz sobe da nas isprati.
Danas živim sama s kćerkom u malom stanu u Zagrebu. Dino nas povremeno posjećuje, ali nikad ne ostaje dugo. Kaže da ne može ostaviti majku samu.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam otišla? Jesam li trebala više boriti se za naš brak ili za svoje dostojanstvo? Može li žena ikada biti dovoljno dobra za tuđu majku?
Što vi mislite – gdje završava ljubav prema partneru, a gdje počinje borba za vlastitu sreću?