Zabranjena pomoć: Kad mi je muž zabranio podršku vlastite majke nakon rođenja kćeri
“Ne želim da tvoja mama dolazi ovdje svaki dan! Ovo je naša kuća i želim mir!” Dario je vikao dok sam stajala u kuhinji, držeći malu Emu u naručju. Suze su mi već klizile niz lice, ali nisam mogla ni odgovoriti. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da mi zabranjuje ono što mi je najpotrebnije – pomoć i podršku vlastite majke.
Prije samo nekoliko tjedana, sve je izgledalo kao bajka. Trudnoća je prošla bez većih problema, a Dario je bio uz mene na svakom pregledu. Moja mama, Jasna, bila je presretna što će postati baka i stalno je pitala kako može pomoći. No, čim smo došli kući iz rodilišta, sve se promijenilo. Dario je postao nervozan, povučen i sve češće bi podizao ton na mene zbog sitnica. Prvi put kad je mama došla donijeti juhu i oprati suđe, Dario joj je hladno rekao: “Hvala, ali ne trebaš dolaziti svaki dan. Ivana se može snaći.”
Nisam imala snage suprotstaviti mu se. Bila sam iscrpljena, neispavana i uplašena. Ema je plakala svaku noć, a ja nisam znala što da radim. Mama me zvala svakog jutra: “Kako si, dušo? Trebaš li nešto?” Lagala sam joj: “Dobro sam, mama. Sve je u redu.” Nisam htjela da zna koliko sam slomljena.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Emu, Dario je ušao u sobu i sjeo na rub kreveta. “Ivana, ne želim da tvoja mama dolazi više. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ali meni treba pomoć… Ne mogu sama…”
“Svi drugi mogu, možeš i ti!” odgovorio je hladno i izašao iz sobe.
Tada sam prvi put osjetila pravi očaj. Nisam imala nikoga kome bih se obratila. Prijateljice su bile zauzete svojim životima, a sestra živi u Njemačkoj. Sve što sam imala bila je moja mama – ali ona nije smjela doći.
Dani su prolazili u magli. Ema bi plakala satima, a ja bih sjedila na podu kupaonice i plakala s njom. Dario bi dolazio s posla umoran i nervozan, a svaka sitnica bi ga izbacila iz takta. “Zašto nisi stigla skuhati ručak? Zašto je stan u neredu?” Nisam imala snage ni odgovoriti.
Jednog jutra, dok sam mijenjala Emini pelenu, zazvonio je mobitel. Bila je to mama. “Ivana, čujem te kako plačeš… Dolazim odmah!”
“Ne smiješ! Dario će poludjeti…”
“Nije me briga! Ti si mi dijete!”
Nisam imala snage više raspravljati. Mama je došla za pola sata, donijela mi toplu juhu i zagrlila me kao kad sam bila mala djevojčica. Plakala sam joj na ramenu dok je Ema konačno zaspala.
Tada je Dario došao kući. Pogledao nas je s vrata i viknuo: “Rekao sam ti da ne želim da dolazi! Zar me ne poštuješ?” Mama mu se suprotstavila: “Dario, Ivana treba pomoć! Ne možeš očekivati da sve radi sama!”
On je samo zalupio vratima i otišao iz stana.
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam nekad vjerovala da smo savršena obitelj, o tome kako sam sada sama i izgubljena. Mama me tješila: “Dušo, nisi ti kriva za ovo. Moraš misliti na sebe i Emu.”
Sljedećih dana Dario je bio još hladniji. Gotovo da nije razgovarao sa mnom. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li loša supruga? Loša majka? Možda stvarno pretjerujem? Ali svaki put kad bih pogledala Emu kako spava na mom ramenu, znala sam da moram izdržati zbog nje.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju dok je gledao televiziju.
“Dario, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako… Treba mi pomoć, treba mi mama… Ako ti to smeta, moramo pronaći rješenje zajedno.”
Pogledao me bezizražajno: “Ne znam što hoćeš od mene. Ja radim cijeli dan, a ti si doma s djetetom. Svi tako žive!”
“Ali ja ne mogu više! Osjećam se kao da tonem… Ako ne želiš moju mamu ovdje, onda mi ti moraš pomoći više!”
Nije odgovorio ništa. Samo je ustao i otišao u drugu sobu.
Te noći sam odlučila – ako se ništa ne promijeni, morat ću otići kod mame na neko vrijeme. Nisam mogla više živjeti u toj tišini i hladnoći.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari za Emu i sebe. Dario me gledao dok sam pakirala.
“Kamo ideš?”
“Kod mame. Treba mi pomoć. Treba mi netko tko me voli i razumije.”
Nije rekao ništa – samo se okrenuo i otišao pod tuš.
Mama nas je dočekala raširenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Sada sjedim u njenoj kuhinji i gledam Emu kako spava u kolijevci koju sam ja koristila kao beba. Srce mi je još uvijek teško, ali znam da nisam sama.
Pitam se – koliko nas žena šuti zbog mira u kući? Koliko nas pati u tišini jer nas partneri ne razumiju? Zar nije pravo svake majke da dobije podršku kad joj je najpotrebnije?