Dopustila sam da mi snovi iskliznu kroz prste: Priča o odmoru koji nikad nije došao

“Opet si zaboravio ugasiti cigaretu!” viknula sam čim sam otvorila vrata, a gusti dim me zapekao za oči. Nije to bio samo miris duhana, nego i miris nečije nebrige, miris svega onoga što me već mjesecima guši. Stan smo renovirali prošle godine, uzeli kredit na dvadeset godina, a ja sam sanjala o tome kako ćemo napokon imati svoj mir, svoj kutak, mjesto gdje ćemo zajedno planirati godišnji odmor na Jadranu, možda čak i vikend u Sarajevu kod moje sestre. Ali umjesto toga, svako veče dočekuje me ista scena: muž Emir sjedi za stolom, nervozno prebire po računima, a iz pepeljare se puši još jedna cigareta.

“Nisam ja, bila je tvoja mama,” promrmljao je Emir bez da me pogleda. “Došla je opet?” upitala sam, iako sam već znala odgovor. Njegova majka, Senada, dolazi kad god joj padne na pamet, kao da je ovo još uvijek njezin stan, a ne naš. Nikad joj nisam bila dovoljno dobra za njenog sina. “Samo je donijela pitu i malo sjela. Nije htjela smetati,” rekao je Emir, ali ja sam znala da laže. Svaki put kad ona dođe, ostavi tragove – ne samo pepeljare pune opušaka, nego i hladnoću u zraku, osjećaj da nikad neću biti domaćica u vlastitom domu.

Sjednem na kauč i gledam kroz prozor. Vanjski svijet mi izgleda kao film koji ne mogu zaustaviti. Djeca su u sobi, Sara piše zadaću, a mali Filip slaže lego kocke. “Mama, kad ćemo na more?” pita Sara svaki drugi dan. Obećala sam im prošle zime da ćemo ovo ljeto svi zajedno otići na Brač. Već sam zamislila kako pijem kavu na terasi apartmana s pogledom na more, kako Filip uči plivati, a Sara skuplja školjke. Ali svaki put kad otvorim aplikaciju banke ili pogledam u novčanik, osjećam se kao da mi netko steže grlo.

“Emire, moramo razgovarati o odmoru,” pokušavam nježno. On odmahne rukom: “Znaš da sad nije vrijeme za to. Kredit, režije, školske knjige… Ne možemo si to priuštiti.” Osjećam kako mi suze naviru na oči. “Ali obećali smo djeci! Obećali smo jedno drugome!” On samo slegne ramenima i uzme još jednu cigaretu.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala gdje sam pogriješila. Je li to bila ona večer kad sam pristala na kredit jer je Emir rekao da je to jedini način da imamo nešto svoje? Ili onda kad sam šutjela dok je njegova majka donosila odluke umjesto mene? Ili možda svaki put kad sam odustala od svojih želja jer su svi drugi bili važniji?

Sljedeći dan na poslu kolegica Ivana priča kako ide s mužem i djecom na more. “Ma znaš kako je, malo štednje, malo pomoći od roditelja… Svi trebamo odmor,” smije se dok lista kataloge apartmana. Ja se samo kiselo nasmiješim i kažem: “Možda iduće godine.” U meni sve vrišti – zašto svi drugi mogu, a ja ne?

Vraćam se kući i nalazim Emira kako sjedi s njegovom majkom. Ona me pogleda onim svojim pogledom punim predbacivanja: “Znaš li ti koliko je teško bilo nama kad smo gradili kuću? Nismo ni sanjali o moru! Danas svi bi samo uživali.” Osjećam kako mi krv vrije. “Nije stvar u moru! Stvar je u tome da želim nešto za svoju djecu, za nas! Da budemo obitelj!”

Emir šuti. Senada uzima torbu i izlazi iz stana uz tihi komentar: “Djeca danas ništa ne cijene.” Kad su vrata zalupila za njom, okrenula sam se Emiru: “Hoćeš li ikad stati na moju stranu? Hoćeš li ikad reći svojoj majci da je ovo naš dom?” On samo sliježe ramenima: “Ne treba nam svađa.”

Tjedni prolaze. Svaki dan isti – posao, djeca, kuća, kredit, računi. Svaku večer gledam slike mora na mobitelu i pitam se gdje su nestali moji snovi. Djeca više ni ne pitaju za more. Sara je jednom tiho rekla: “Mama, možda možemo kampirati na balkonu?” Srce mi se slomilo.

Jednog dana dobijem poruku od sestre iz Sarajeva: “Dođi kod mene s djecom! Ne trebaš ništa nositi, samo dođi!” Srce mi zaigra od nade. Pričam Emiru o tome navečer: “Možda bismo mogli otići barem do Sarajeva? Djeca bi voljela vidjeti rodbinu.” On odmahne glavom: “Ne možemo si to priuštiti. I tko će paziti stan? Znaš kakva je mama.” Osjećam kako tonem sve dublje.

Počela sam izbjegavati kuću. Ostajala bih duže na poslu ili šetala po kvartu dok djeca nisu gotova sa školom. Jednog dana sretnem staru prijateljicu Lejlu iz srednje škole. Pričamo o svemu – o poslu, djeci, životu. Kaže mi: “Znaš, nekad moraš reći dosta. Ako stalno čekaš pravi trenutak, prođe život.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Sljedeće jutro probudila sam se s čudnom odlučnošću. Spakirala sam torbe sebi i djeci i napisala Emiru poruku: “Idemo kod moje sestre na par dana. Treba nam promjena.” Nisam čekala njegov odgovor. Djeca su bila presretna – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njihovim licima.

U Sarajevu smo proveli tjedan dana pun smijeha i zagrljaja. Sjedila sam s sestrom na balkonu i gledala zalazak sunca nad gradom. “Znaš,” rekla mi je tiho, “život ti neće dati ništa ako ga stalno moliš za dopuštenje.”

Kad smo se vratili kući, Emir me dočekao šutke. Nije ništa pitao, nije ništa rekao. Samo je pogledao djecu i mene kao strance.

Danas sjedim sama u dnevnoj sobi i pišem ovu priču. Kredit još uvijek traje, računi dolaze svaki mjesec, ali barem znam da nisam potpuno izgubila sebe.

Pitam vas – koliko ste puta odustali od svojih snova zbog tuđih očekivanja? I što biste vi učinili na mom mjestu?