Kad sam dovela bolesnu majku k sebi, muž je rekao: ‘Prodaj joj stan i neka ide odavde’ – priča Lejle iz Sarajeva

“Lejla, ne možemo ovako više! Ili ja ili tvoja majka!” – vikao je Emir dok je lupao vratima spavaće sobe. U ruci sam držala šalicu čaja, a ruke su mi se tresle toliko da sam prolila vrući napitak po stolu. Majka je ležala u dnevnoj sobi, blijeda i iscrpljena, s pogledom punim tuge i srama. Nikada nisam mislila da će moj život doći do ovoga – da ću morati birati između čovjeka kojeg volim i žene koja mi je dala život.

Sve je počelo prije šest mjeseci, kad su liječnici u Sarajevu otkrili da mama ima rak pluća. Tata je umro još dok sam bila mala, a brat Adnan živi u Njemačkoj i rijetko se javlja. Mama je bila sama u stanu na Grbavici, a ja sam svaki vikend dolazila iz Ilidže da joj donesem hranu i lijekove. Emir je bio sve manje strpljiv. “Ne možeš stalno trčati tamo! Imamo i mi svoj život!”, govorio bi, ali ja nisam znala drugačije.

Jednog dana, kad sam stigla kod mame, zatekla sam je na podu – pala je i nije mogla ustati. Tada sam odlučila: “Mama ide sa mnom, nema više rasprave.” Emir je šutio kad sam mu to rekla, ali sam vidjela kako mu lice postaje tvrdo kao kamen.

Prvih nekoliko dana bilo je teško, ali podnosivo. Mama je bila tiha, pokušavala se ne nametati. Ja sam radila od kuće kao knjigovotkinja, a Emir je radio u banci. Navečer bismo svi zajedno gledali vijesti, ali napetost se mogla rezati nožem. Emir bi često uzdisao, kolutao očima kad bi mama tražila čašu vode ili pomoć do toaleta.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Emir govori mami: “Znate, Lejla ima svoj život. Ne možete očekivati da vam bude sluškinja.” Mama je šutjela, a ja sam osjetila kako mi krv vrije. “Emire! Dosta! To je moja majka!”, viknula sam iz kuhinje.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Emir je počeo kasniti kući, izbjegavao nas je. Počeo je pričati o tome kako bi bilo najbolje da prodamo mamin stan i da ona ode u dom za starije. “Lejla, realno gledano, to je najbolje za sve. Novac od stana možemo iskoristiti za kredit ili putovanje. Tvoja mama će imati bolju njegu nego ovdje.”

Plakala sam cijelu noć. Mama me gledala sa suzama u očima: “Dijete moje, neću ti biti na teret. Ako treba, otići ću u dom.” Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Sjećala sam se dana kad me mama vodila na Trebević, kad mi je kupovala sladoled od zadnjih para i kad me tješila nakon svakog razočaranja u životu.

Pokušala sam razgovarati s Emirom: “Zar ti ništa ne znači što je ona moja majka? Zar nemaš ni malo suosjećanja?” On je samo slegnuo ramenima: “Ne mogu više ovako. Ili ona ili ja.” U tom trenutku mi se svijet srušio.

Nazvala sam brata Adnana u Njemačku. “Adnane, mama je bolesna, treba pomoć…” On je samo rekao: “Lejla, znaš da ne mogu doći. Imam posao, djecu… Pošalji mi broj računa pa ću poslati nešto novca.” Osjetila sam se potpuno sama.

Dani su prolazili u suzama i tišini. Mama je sve više slabjela, a Emir je bio sve hladniji. Jednog jutra, dok sam joj mijenjala posteljinu, mama me uhvatila za ruku: “Lejla, pusti me da idem… Ne želim ti uništiti brak.” Nisam znala što da kažem.

Te večeri Emir mi je dao ultimatum: “Ili ona ide ili ja odlazim iz ovog stana!” Pogledala sam ga kroz suze: “Ako odeš, nemoj se vraćati.”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam uz mamin krevet i gledala kako diše teško i plitko. Sjetila sam se svih žrtava koje je podnijela za mene. Kako mogu sada okrenuti leđa?

Ujutro sam spakirala Emirove stvari i ostavila ih pred vratima. Kad se vratio s posla i vidio kofere, samo me pogledao bez riječi i otišao. Mama me zagrlila koliko je mogla: “Dijete moje…”

Nije prošlo dugo, mama je preminula u mom naručju. Držala sam joj ruku do zadnjeg daha. Sahranili smo je na Bare, a brat Adnan došao je samo na dan sahrane.

Danas sjedim sama u stanu na Ilidži. Ponekad me uhvati tuga zbog svega što sam izgubila – muža, miran život, sigurnost. Ali kad zatvorim oči i sjetim se maminog osmijeha prije smrti, znam da sam napravila ono što je ispravno.

Pitam se – koliko nas bi imalo snage izabrati ljubav prema roditelju nad vlastitom srećom? I gdje završava lojalnost prema obitelji?