Između ljubavi i gubitka: Borba jedne majke za svoje dijete
“Ne mogu više ovako, Ana! Ne možeš ti ovo izdržati, nisi ti za majku!” Ivanove riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao gromovi. Stajao je nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake, lice mu je bilo crveno od bijesa ili možda straha. Naša mala Lana spavala je u kolijevci, nesvjesna oluje koja se odvijala oko nje.
“Kako to misliš, nisam za majku?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati suze. “Zar ti stvarno misliš da bih mogla dati svoje dijete? Naše dijete?”
Ivan je sjeo na rub kauča, pogleda prikovanog za pod. “Ana, ti si stalno umorna, nervozna, plačeš svaku noć. Bojim se da ćeš se slomiti. Možda bi bilo bolje… za sve nas.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ustajala svakih sat vremena da nahranim Lanu, kad sam zaboravljala jesti jer sam bila preumorna ili preplašena da nešto ne napravim krivo. Sjetila sam se i svoje mame, kako mi je govorila da će biti teško, ali da ću pronaći snagu u sebi. Ali sada, kad je Ivan izgovorio te riječi, sve moje nesigurnosti su isplivale na površinu.
“Znaš li ti što tražiš od mene?” šaptala sam kroz suze. “Tražiš da se odreknem dijela sebe. Da zauvijek izgubim Lanu. Kako možeš to tražiti od mene?”
Ivan je šutio. U sobi je zavladala tišina koju je prekidao samo Lanin tihi dah. Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice i da me netko gura prema dolje.
Sljedećih dana Ivan je postajao sve hladniji. Izbjegavao me, nije htio razgovarati o tome. Moja sestra Petra primijetila je da nešto nije u redu kad me došla posjetiti.
“Ana, što se događa? Izgledaš kao sjena same sebe.”
Nisam mogla više izdržati. Sve sam joj ispričala, svaku riječ, svaki pogled koji me boljelo više od udarca.
Petra me zagrlila čvrsto. “Ne smiješ to dopustiti! Lana je tvoje dijete. Znaš li koliko žena sanja o tome da postane majka? Ti si već majka, Ana. Samo si umorna i treba ti pomoć, a ne da ti netko uzme dijete!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lanu kako spava i pitala se jesam li stvarno toliko loša majka kako Ivan misli. Jesam li sebična ako želim zadržati svoje dijete? Jesam li slaba jer mi je teško?
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom još jednom. Pronašla sam ga u kuhinji kako gleda kroz prozor.
“Ivan, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako živjeti. Ako misliš da nisam dovoljno dobra za Lanu, reci mi to u oči. Ali znaj da nikad neću pristati na to da je damo nekome drugome. Ako treba, otići ću s njom i sama ću se boriti.”
Ivan je šutio dugo vremena. Onda je tiho rekao: “Bojim se, Ana. Bojim se da ćeš se slomiti kao tvoja mama kad je tata otišao. Bojim se da ću te izgubiti.”
Prvi put sam ga vidjela ranjivog. Sjetila sam se njegove majke Mire koja je uvijek govorila kako su žene jake samo kad moraju biti.
“Ivan, ja jesam slaba ponekad. Ali Lana mi daje snagu kakvu nisam znala da imam. Ne želim živjeti bez nje. Ako ti ne možeš to podnijeti, onda ćemo morati pronaći drugi način. Ali nemoj tražiti od mene da biram između vas dvoje.”
Nakon tog razgovora Ivan se povukao još više u sebe. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati o tome kako bi bilo otići kod roditelja u Osijek, barem na neko vrijeme dok ne skupim snagu.
Jedne večeri došla mi je mama u posjetu. Sjela je kraj mene i uzela me za ruku.
“Ana, život nije uvijek onakav kakav smo zamišljali. Ali majčinstvo nije savršeno ni lako. Svi griješimo i svi padamo. Ali ljubav prema djetetu je ono što nas diže svaki put iznova.” Pogledala me nježno i dodala: “Ako trebaš pomoć, traži je. Nemoj misliti da moraš sve sama nositi na leđima.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala prije. Počela sam razgovarati s drugim mamama u parku, otvorila sam se Petri i mami više nego ikad prije.
Ivan je i dalje bio distanciran, ali jednog dana došao je kući ranije s posla i sjeo kraj mene.
“Ana… Razmišljao sam o svemu što si rekla. Možda sam bio previše grub i sebičan. Bojao sam se za tebe i za nas… ali vidim koliko voliš Lanu i koliko si jaka zbog nje. Ne znam mogu li biti bolji muž ili otac, ali želim pokušati… ako mi dopustiš.”
Plakala sam tada kao nikad prije – od olakšanja, tuge i nade istovremeno.
Danas još uvijek nije sve savršeno. Ima dana kad mislim da ću puknuti od umora ili tuge, ali onda pogledam Lanu kako se smiješi i znam da sam donijela pravu odluku.
Ponekad se pitam: Koliko smo spremni žrtvovati zbog onih koje volimo? I gdje povući crtu između vlastite sreće i sreće obitelji? Možete li vi razumjeti tu borbu?