Odlučila sam da mu ne kažem da zarađujem više – sada sam sama, ali mirna
“Znači, kriješ od mene?” Njegov glas je bio hladan, gotovo neprepoznatljiv. Stajao je nasred dnevne sobe, ruke stisnute u šake, a oči su mu gorjele od povrijeđenosti. Nisam mogla ni pogledati Amira u oči. U meni se miješala tjeskoba i bijes, ali najviše – strah. Strah od onoga što će doći kad istina ispliva na površinu.
Sve je počelo sasvim nevino. Dobila sam unapređenje u banci u Sarajevu. Plaća – skoro duplo veća nego prije. Bila sam ponosna na sebe, ali i svjesna da će Amir to teško podnijeti. Odrastao je u kući gdje je otac uvijek donosio novac, a majka šutjela i trpjela. Njegova majka, Senada, često mi je govorila: “Žena treba znati svoje mjesto. Muškarac je glava kuće.” Nikad joj nisam odgovarala, ali svaki put bih osjetila kako mi nešto u prsima zadrhti.
Prvih nekoliko mjeseci skrivala sam iznos plaće. Novac sam raspoređivala pažljivo – nešto za zajednički račun, nešto za štednju na svoje ime. Nisam trošila na sebe, nisam kupovala ništa novo, samo sam željela imati sigurnost. Kad bi Amir pitao koliko sam dobila, slagala bih: “Isto kao i prije, znaš kakva je ova država.”
Ali nije mogao ne primijetiti da više ne brinem oko računa, da sam mirnija kad dođe kraj mjeseca. Počeo je sumnjati. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom s njegovom majkom, Senada je upitala: “Amina, kad ćeš ti napokon roditi dijete? Šta čekaš?” Amir je šutio, a ja sam osjetila kako me gleda ispod oka. “Možda kad budem sigurna da imam nešto svoje,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Te noći smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Šta ti to znači – nešto svoje? Zar ti ja nisam dovoljan?” vikao je Amir. “Nije stvar u tome,” pokušavala sam objasniti, “nego želim imati sigurnost. Nikad ne znaš šta život nosi.”
Nije me razumio. Ili nije htio razumjeti. Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Senada je dolazila svaki drugi dan, donosila pite i savjete koje nisam tražila. “Moraš biti mekša prema njemu,” šaptala bi mi dok bi Amir bio pod tušem. “Muškarci su kao djeca – lako ih povrijediš.”
Jednog dana Amir je pronašao moj izvod iz banke. Nisam bila dovoljno oprezna. Došao je kući ranije s posla i našao papir na stolu. Kad sam ušla u stan, dočekao me s tim papirom u ruci.
“Znači, kriješ od mene?”
Nisam imala snage lagati više. “Jesam,” priznala sam tiho. “Ali ne zato što te ne volim ili ne vjerujem… nego zato što želim imati nešto svoje. Za svaki slučaj.”
Njegov pogled bio je pun prezira i povrijeđenosti. “Za svaki slučaj? Znači, već planiraš otići?”
Nisam znala što reći. U meni se lomilo sve ono što sam godinama gutala – strah od ovisnosti, od toga da jednog dana ostanem bez ičega, kao moja majka kad ju je otac ostavio zbog druge žene.
“Ne planiram otići,” rekla sam kroz suze. “Ali želim biti sigurna da mogu preživjeti ako se nešto dogodi.”
Te noći nije spavao kod kuće. Otišao je kod majke.
Sljedećih dana pokušavala sam ga nazvati, slala poruke, ali odgovora nije bilo. Senada mi je poslala poruku: “Nisi ti za mog sina. On treba ženu koja ga poštuje.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Kad se napokon vratio, bio je hladan i distanciran. “Ne mogu živjeti s nekim kome ne vjerujem,” rekao je kratko.
“A ja ne mogu živjeti s nekim tko misli da žena mora biti manja od muškarca,” odgovorila sam.
Nakon toga sve je išlo brzo – razvod, podjela stvari, tišina koja para srce.
Sada sjedim sama u stanu koji sam iznajmila na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir. Nema više Senadinih komentara, nema više šutnje za stolom, nema više skrivanja izvoda iz banke.
Ali nema ni Amira.
Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije – reći mu istinu odmah, pokušati ga uvjeriti da moj novac nije prijetnja njegovom dostojanstvu nego oslonac za nas oboje.
Ali onda se sjetim svih onih večeri kad bih gledala majku kako broji zadnje marke za kruh jer nije imala ništa svoje.
Možda sam pogriješila što nisam bila iskrena od početka. Možda sam pogriješila što sam vjerovala da ljubav može preživjeti bez povjerenja.
Ali znam jedno – prvi put u životu osjećam da vrijedim sama po sebi.
I pitam vas: Je li iskrenost u braku važnija od vlastite sigurnosti? Može li žena na Balkanu ikada biti potpuno svoja bez da nekoga povrijedi?