Između Polica i Srca: Bitka za Hladnjak i Obiteljsku Slogu
“Znaš, možda bi bilo lakše da podijelimo police u hladnjaku?” izgovorila sam tiho, gotovo šaptom, dok sam slagala jogurte na gornju policu. Jadranka je stajala iza mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji bi mogao otopiti led. Njezina šutnja bila je glasnija od bilo kakve galame koju sam ikad čula u ovoj kući.
“A što to znači? Da ti smetam? Da ne znaš gdje ti je hrana jer ja sve pomiješam?” podigla je obrve, a glas joj je zadrhtao. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam upravo predložila da preselimo granicu između Hrvatske i Bosne, a ne samo police u hladnjaku.
Moj muž Ivan sjedio je za stolom, buljeći u mobitel kao da ga se ništa ne tiče. Znao je da je bolje ne miješati se kad Jadranka plane. Ali ja nisam mogla više izdržati – svaki put kad bih otvorila hladnjak, naišla bih na njezine sarmice pored moje sojine paštete, ili bi mi nestao maslac jer ga je ona premjestila na “svoje mjesto”.
“Nije to ništa loše, samo… možda bi bilo preglednije. Znaš, da svatko ima svoj red, pa da ne miješamo stvari…” pokušala sam objasniti, ali Jadranka me prekinula:
“Preglednije? Što ti misliš, da sam ja neuredna? Da ne znam gdje što stoji? Ja sam ovdje 30 godina! Ti si došla prije dvije i sad bi ti meni red uvodila!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam željela svađu. Samo malo mira. Samo malo prostora za sebe u ovom stanu u Novom Zagrebu, gdje smo se doselili nakon što je Ivan izgubio posao u Sarajevu. Svekrva nas je primila pod svoj krov – “dok se ne snađete”, rekla je tada. Ali prošle su dvije godine, a mi smo još uvijek ovdje.
Nisam joj mogla reći koliko mi smeta što nemam privatnosti. Što svaki moj korak komentira – od toga kako perem suđe do toga što jedem za doručak. Nisam joj mogla reći da mi fali moja mama iz Mostara, njezina toplina i razumijevanje. Ovdje sam stalno osjećala da sam uljez.
Ivan je napokon podigao pogled s mobitela. “Ajde, mama, nije to ništa strašno. Samo da znamo gdje nam je što…”
Jadranka ga je ošinula pogledom. “Naravno da nije strašno kad ti ne kuhaš! Kad bi ti morao svaki dan razmišljati što ćeš skuhati za troje odraslih ljudi s različitim navikama, znao bi koliko je teško!”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela biti teret. Nisam željela biti razlog zbog kojeg se Ivanova mama osjeća manje vrijednom u vlastitoj kući.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi. Sjetila sam se kako me prvi put zagrlila kad smo došli – “Moja si kćer sad” – a sada kao da sam joj najveći neprijatelj.
Sljedećeg jutra pokušala sam biti ljubazna. Skuhala sam kavu baš onako kako ona voli – tursku, s malo šećera i kapljicom mlijeka. Donijela sam joj šalicu u dnevni boravak.
“Hvala,” rekla je kratko, bez osmijeha.
“Jadranka… žao mi je ako sam te povrijedila jučer. Nije mi to bila namjera. Samo… znaš kako je kad si naviknut na svoje stvari. Ja sam kod svoje mame uvijek imala svoj kutak…”
Pogledala me preko ruba naočala. “Znam ja što znači imati svoj kutak. Ali kad živiš s nekim, moraš naučiti dijeliti. Ja sam dijelila cijeli život – s mužem, djecom, sad s vama. Nije lako. Ali nisam nikad nikome rekla: ‘Ovo je moje, ovo tvoje.'”
U tom trenutku shvatila sam – nije riječ o policama u hladnjaku. Riječ je o prostoru koji gubimo kad ga moramo dijeliti s drugima. O strahu da ćemo izgubiti kontrolu nad vlastitim životom.
Ivan je kasnije pokušao popraviti stvar.
“Znaš, možda bismo mogli tražiti stan…” rekao je tiho dok smo navečer ležali jedno pored drugog.
“A što ako ne nađemo ništa povoljno? Što ako opet ostane bez posla?” pitala sam ga kroz suze.
“Ne možemo ovako vječno. Mama će poludjeti, ti ćeš poludjeti… a ja ću završiti na psihijatriji!” pokušao se našaliti, ali ni njemu nije bilo do smijeha.
Dani su prolazili u napetosti. Svaki put kad bih otvorila hladnjak, osjećala bih grižnju savjesti. Počela sam izbjegavati kuhinju kad je Jadranka tamo. Ivan se sve više povlačio u sebe.
Jednog dana došla je moja mama iz Mostara u posjetu. Sjela je s Jadrankom na kavu i razgovarale su satima. Nisam čula sve što su rekle, ali kasnije mi je mama šapnula:
“Znaš, nije lako biti majka odraslom sinu. Nije lako gledati kako netko drugi preuzima brigu o njemu. Daj joj vremena. I pokaži joj da ti nije neprijatelj.”
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela kraj Jadranke.
“Možemo li probati zajedno složiti hladnjak? Da svaka ima svoj red za ono što najviše koristi? Ali da zajedno odlučimo gdje će što stajati?”
Pogledala me dugo i napokon klimnula glavom.
Tog dana nismo riješile sve probleme svijeta – ali smo barem zajedno složile police u hladnjaku.
I sad se pitam: koliko često sitnice postanu simbol svega što nas boli? I možemo li ikada naučiti dijeliti prostor – i srce – bez straha da ćemo izgubiti sebe?