Tri mjeseca bez kćeri: Borba za mog unuka

“Gospođo Ivana, morate shvatiti, ovo nije samo vaša odluka!” Socijalna radnica me gleda preko stola, a meni ruke drhte dok stežem šalicu kave. Luka, moj unuk, sjedi u kutu sobe i slaže kockice, nesvjestan oluje koja se odvija oko njega. Već tri mjeseca nisam vidjela svoju Anu. Tri mjeseca otkako je otišla s riječima: “Mama, samo tjedan dana, molim te, pričuvaj Luku. Moram nešto riješiti.” Nikad nije rekla što. Nikad nije objasnila. Samo je nestala.

Prva dva tjedna sam zvala njezin mobitel svakih sat vremena. Onda sam počela obilaziti njezine prijatelje, kolege s posla, čak i bivšeg muža. Svi su slegali ramenima: “Nismo je vidjeli, Ivana.” Policija je uzela podatke, ali rekli su da odrasle osobe imaju pravo nestati. “Možda joj treba vremena za sebe,” rekla mi je inspektorica Marija, ali ja sam znala – Ana nikad ne bi ostavila Luku bez objašnjenja.

Noći su najgore. Luka se budi iz sna i traži mamu. “Baka, kad će mama doći?” pita me tihim glasom dok mu mijenjam pidžamu. “Uskoro, ljubavi,” lažem i grizem usnu da ne zaplačem pred njim. Ujutro mu spremam doručak, vodim ga u vrtić, a popodne ga vodim na igralište. Pokušavam mu stvoriti privid normalnosti, ali svaki dan osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama.

Prvi put su socijalne službe došle nakon mjesec dana. “Gospođo Ivana, razumijemo vašu situaciju, ali moramo provjeriti uvjete u kojima dijete živi.” Dvije žene u sivim kaputima pregledale su stan, postavljale pitanja o mojoj mirovini, zdravlju, odnosu s Anom. Osjetila sam sram što moram opravdavati svaki detalj svog života pred nepoznatima.

“Znate li gdje je vaša kćer?” pitala je mlađa od njih.

“Ne znam… Da znam, zar mislite da bih ovako izgledala?” pokazala sam na svoje podočnjake i neopranu kosu.

Nakon toga su dolazile češće. Jednom su došle s nekim muškarcem iz Centra za socijalnu skrb. “Ako se majka uskoro ne pojavi, morat ćemo razmotriti druge opcije za skrbništvo nad Lukom,” rekao je hladno. Srce mi je stalo. “On nema nikog osim mene!” viknula sam kroz suze.

Noću sjedim za stolom i gledam stare fotografije – Ana kao djevojčica na moru u Makarskoj, Ana na maturi, Ana s Lukom u naručju kad ga je prvi put donijela kući iz bolnice. Sjećam se kako je uvijek bila tvrdoglava, ali i nježna. Nije bila savršena majka – tko jest? – ali voljela je Luku više od svega.

Ponekad se pitam gdje je sada. Je li živa? Je li dobro? Je li pobjegla od nečega ili nekoga? Je li joj netko prijetio? Sjećam se njezinih svađa s bivšim mužem Damirom – uvijek su bile burne, ali nikad nisam mislila da bi on mogao nauditi Ani. Ipak, policija ga je ispitala i pustila.

Jednog dana na vratima se pojavila susjeda Jasmina. “Ivana, čula sam da ti prijete da će ti uzeti Luku… Ako trebaš pomoć, znaš da sam tu.” Sjela je sa mnom u kuhinji dok sam kuhala juhu za Luku.

“Ne znam više što da radim, Jasmina… Bojim se svakog zvona na vratima. Što ako mi ga stvarno uzmu? On je sve što imam.”

Jasmina me uhvatila za ruku: “Neće ti ga uzeti. Borit ćemo se zajedno.”

Ali noću kad Luka zaspi, strah se vraća. Čitam forume drugih baka koje su prošle slično – neke su izgubile unuke jer su ih smatrali prestarih ili presiromašnih za skrbništvo. Država ne vidi ljubav ni žrtvu – samo papire i pravila.

Jednog jutra Luka je donio crtež iz vrtića – nas dvoje držeći se za ruke ispod velikog sunca. “Baka, vidi! To smo ti i ja!” Zagrlila sam ga čvrsto i obećala sebi da ću se boriti do kraja.

Na sudu sam prvi put osjetila koliko sam mala pred sustavom. Sjedila sam nasuprot odvjetnici Centra koja je nabrajala sve moje “nedostatke”: godine, mala mirovina, stan bez lifta… “Ali on me voli! On ovdje ima dom!” viknula sam kroz suze.

Sudac me pogledao preko naočala: “Gospođo Ivana, razumijem vašu zabrinutost, ali moramo misliti na dobrobit djeteta. Ako se majka uskoro ne pojavi…”

Nisam ga pustila da završi rečenicu. “Ako ga odvedete od mene, slomit ćete mu srce!”

Dani prolaze u neizvjesnosti. Svaki telefonski poziv trznem se nadajući da je Ana. Svaki put kad Luka pita za mamu, osjećam kako mi duša puca na komadiće.

Ponekad sanjam Anu kako ulazi kroz vrata s osmijehom i govori: “Mama, hvala ti što si pazila na njega.” Probudi me Luka koji me zagrli i šapne: “Baka, volim te.” To mi daje snagu da izdržim još jedan dan.

Ali koliko dugo još mogu izdržati? Koliko još mogu biti jaka za njega kad ni sama ne znam hoću li ga sutra imati uz sebe?

Ponekad se pitam – što bi vi učinili na mom mjestu? Biste li se predali ili nastavili boriti protiv svih izgleda?