Moja kći me se srami jer joj ne mogu pomoći novcem

“Mama, ne možeš stalno dolaziti kod nas u ovom kaputu. Ljudi će misliti… znaš već što će misliti.” Glas moje kćeri, Ivane, reže kroz tišinu dnevne sobe kao nož kroz stari kruh. Stojim pred njom, držeći torbu s domaćim kolačima koje sam cijelu noć pekla za njenog sina, mog unuka. Ruke mi drhte, ali ne od starosti – nego od srama.

Nikada nisam mislila da će doći dan kada će me vlastito dijete gledati s visine. Cijeli život sam radila kao učiteljica u maloj osnovnoj školi u okolici Sarajeva. Moj muž, Emir, preminuo je prije deset godina od moždanog udara. Ostala sam sama s Ivanom, tada još djevojčicom, i obećala sebi da ću joj biti sve – i otac i majka. Nije bilo lako. Plaća mala, računi veliki, a Ivana je uvijek željela više: bolje tenisice, novu torbu, ekskurziju na more. Nikada joj nisam mogla priuštiti sve što su imale druge djevojčice iz razreda, ali sam joj davala ljubav, podršku i znanje.

Sjećam se jedne zime kad sam prodala zlatni lančić koji mi je Emir poklonio za godišnjicu braka, samo da bih platila Ivaninu maturalnu haljinu. Nikada joj to nisam rekla. Nije znala ni za suze koje sam prolila te večeri dok sam gledala praznu kutijicu od nakita. Ali bila je sretna, a meni je to bilo dovoljno.

Danas, Ivana živi u Zagrebu sa suprugom Damirom. Njegovi roditelji su imućni poduzetnici iz Rijeke – voze skupe aute, ljetuju na Hvaru i nose odijela koja vrijede više nego što sam ja zaradila u tri mjeseca. Kad dođem kod njih u stan, osjećam se kao uljez. Sve je bijelo, sjajno i mirisno – kao da sam ušla u svijet iz reklame. Damirova majka, gospođa Ljiljana, uvijek me pogleda ispod oka kad izvadim domaće kolače iz platnene vrećice. “Oh, kako ste vi vrijedni na selu”, kaže s osmijehom koji bode.

Ivana je postala drugačija otkad se udala. Više ne priča o knjigama koje čita ili o tome kako joj nedostaje djetinjstvo u Sarajevu. Sada govori o kreditima, kvadratima stana i tome kako je važno ostaviti dobar dojam na Damirove prijatelje. Kad joj kažem da mi je penzija mala i da jedva plaćam režije, samo odmahne rukom: “Mama, svi smo pod stresom. Moraš se snaći.”

Jučer me nazvala i rekla: “Mama, možeš li nam posuditi nešto novca? Trebamo za renovaciju kupaonice.” Srce mi je stalo. Znam da nemam ništa osim skromne penzije i nekoliko stotina maraka koje čuvam za crne dane. “Ivana, znaš da nemam…” počela sam tiho. S druge strane slušalice muk.

Danas stojim pred njom, a ona mi govori da me se srami jer ne mogu pomoći kao Damirovi roditelji. “Znaš li kako je meni kad svi pričaju o putovanjima i poklonima za djecu? Svi pitaju što si ti kupila Leonu za rođendan!”

“Ivana,” kažem drhtavim glasom, “dala sam ti sve što sam imala. Nisam imala novca, ali imala sam srce. Zar to ništa ne vrijedi?”

Ona okreće glavu prema prozoru. “Vrijeme je drugačije sada, mama. Ljudi gledaju tko što ima.”

Sjedim na rubu kreveta u svojoj maloj sobi u Sarajevu i gledam stare fotografije – Ivana u prvom razredu s pletenicama, Emir s osmijehom dok drži našu bebu na rukama. Suze mi klize niz lice.

Sutra ću opet otići na tržnicu prodavati domaći sir i jaja da skupim nešto novca za režije. Susjeda Fata mi kaže: “Ne sekiraj se, djeca su danas takva. Zaborave brzo tko ih je podigao.” Ali boli me ova praznina između mene i Ivane više nego hladnoća u stanu zimi.

Jedne večeri nazvala me unuka Leon: “Bako, hoćeš li doći na moj nastup?” Glas mu je veseo i čist kao proljetni dan. “Naravno, dušo moja!” odgovaram kroz suze koje pokušavam sakriti.

Na nastupu sjedim u zadnjem redu dvorane dok Damirova majka sjedi u prvom redu s velikim buketom cvijeća. Nitko me ne primjećuje osim Leona koji mi maše s pozornice. U tom trenutku shvaćam – možda nisam bogata novcem, ali imam nešto što oni nikada neće imati: iskrenu ljubav svog unuka.

Kad sam odlazila kući te večeri, Ivana mi je kratko rekla: “Hvala što si došla.” Nije me pogledala u oči.

Noću ležim budna i pitam se: gdje sam pogriješila? Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala više tražiti za sebe? Ili je ovo jednostavno cijena ljubavi koju majka daje bezuvjetno?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Je li danas zaista važnije imati novac nego imati srce? Je li moguće da ljubav više ne vrijedi ništa?