„Dolaze gosti!” – Povratak u kuću punu sjena prošlosti

„Dolaze gosti!” – riječi su koje su mi, kao nož, presjekle miran tok subotnjeg jutra. Telefon je zazvonio dok sam još uvijek sjedila u pidžami, gledajući kroz prozor zagrebačkog stana u sivilo proljetnog dana. Mama je zvučala uzbuđeno, ali i napeto, kao uvijek kad se nešto „važno” događa. „Ajla, dolaziš li kući za vikend? Dolaze nam gosti iz Sarajeva. Znaš, Enes i njegova žena, a možda i Jasmina…”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Enes. I Jasmina. I svi oni razgovori koji su ostali nedovršeni, sve riječi koje su visile u zraku naše stare kuće u selu kraj Bihaća. Godinama sam bježala od tog mjesta, od tih ljudi, od same sebe. Ali sada, dok sam slušala majčin glas, shvatila sam da više ne mogu pobjeći. „Dolazim”, izgovorila sam tiho, gotovo šapatom.

Vozila sam prema selu s osjećajem da mi se pluća stežu svakim kilometrom bliže kući. U mislima sam vrtjela slike iz djetinjstva: otac koji viče na Enesa zbog razbijene čaše; mama koja plače u kuhinji dok Jasmina šuti i gleda kroz prozor; ja, skrivena iza vrata, pokušavam ne disati da me ne primijete. Sjećanja su bila oštra kao trnje.

Kad sam stigla, dvorište je već bilo puno auta. Miris pečenih paprika i svježe ispečenog kruha širio se iz kuće. Mama je izašla na prag, obrisala ruke o pregaču i zagrlila me čvrsto. „Ajla, drago mi je što si došla.” Osjetila sam kako joj drhte ruke. Pogledala sam preko njezinog ramena i ugledala Enesa kako stoji uz ogradu, puši cigaretu i nervozno gazi nogom po šljunku.

„Ajla!” povikala je Jasmina kad me ugledala. Njezin osmijeh bio je isti kao prije deset godina, ali oči su joj bile umorne. Prišla mi je i poljubila me u oba obraza. „Nismo se vidjele sto godina.”

Sjeli smo za stol pod starom kruškom. Razgovor je tekao isprva lagano – o vremenu, o poslu, o djeci koja su sad već odrasla i otišla svojim putem. Ali napetost se osjećala u svakom pogledu, u svakoj rečenici koja je ostala nedorečena.

Enes je prvi prekinuo tišinu. „Znaš, Ajla, često mislim na ono ljeto kad si otišla.” Pogledao me ravno u oči. „Nisi se ni oprostila.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. „Nisam mogla”, odgovorila sam iskreno. „Bilo mi je previše svega. Svađe, šutnje… Nikad nismo razgovarali o onome što nas je razdvajalo.”

Mama je spustila pogled na stolnjak. „Možda smo svi previše šutjeli”, rekla je tiho.

Jasmina je uzdahnula. „Svi smo nosili svoje rane. Ja sam mislila da će vrijeme sve zaliječiti, ali evo nas opet ovdje, s istim pitanjima.”

Enes je stisnuo šaku na stolu. „Znaš li ti koliko sam puta htio doći do tebe u Zagreb? Ali nisam znao što bih rekao.”

Pogledala sam ga kroz suze koje su mi navrle na oči. „Možda je sad vrijeme da kažemo sve što nismo mogli prije.”

Tišina je trajala nekoliko trenutaka, a onda je mama ustala i donijela još kave. „Ajmo probati biti obitelj barem danas”, rekla je s blagim osmijehom.

Razgovor se nastavio – ovaj put iskrenije. Pričali smo o očevim ispadima bijesa, o tome kako nas je sve povrijedio svojim riječima i šutnjom. Pričali smo o tome kako smo svi pokušavali biti jaki za druge, a zapravo smo bili slomljeni iznutra.

„Sjećaš li se kad si pobjegla kod tetke u Mostar?” upitala me Jasmina.

Kimnula sam glavom. „Tamo sam prvi put osjetila mir. Ali nisam mogla pobjeći od sebe.”

Enes je klimnuo glavom. „I ja sam bježao – u posao, u alkohol… Ali ništa nije pomoglo.”

Mama je obrisala suzu s obraza. „Možda smo svi previše očekivali jedni od drugih.”

Sunce je polako zalazilo iza brda dok smo sjedili pod kruškom i prvi put nakon mnogo godina razgovarali kao ljudi, a ne kao neprijatelji.

Kad su gosti otišli, ostala sam sjediti sama u dvorištu. Mama je došla do mene i sjela pokraj mene na klupu.

„Znaš”, rekla je tiho, „ponosna sam na tebe što si došla.”

Pogledala sam prema staroj kući koja je svjedočila tolikim našim bolima i nadama.

„Možda nikad nećemo biti savršena obitelj”, rekla sam poluglasno, „ali možda možemo biti iskreni jedni prema drugima.”

Gledajući zvijezde koje su se pojavljivale na nebu iznad sela, pitala sam se: Je li moguće oprostiti prošlost i krenuti dalje? Ili nas naše rane zauvijek određuju? Što vi mislite – može li istina zaista osloboditi?