Kad su pale maske: Božić koji je promijenio sve
“Ne otvaraj vrata!” šapnula sam mužu, dok su se teški koraci i poznati glasovi miješali s tišinom Badnje večeri. Snijeg je padao gusto, prekrivajući ulice Sarajeva, ali ništa nije moglo prekriti nemir u meni. Pogledala sam kroz prozor: tetka Ljubica i stric Zoran, s plastičnim vrećicama i onim istim napetim osmijesima koji su me pratili cijeli život.
“Ajde, Jasmina, ne možemo ih ostaviti vani na ovoj hladnoći,” šapnuo je Adnan, moj muž, pokušavajući biti glas razuma. Ali što on zna o godinama prešutnih uvreda, o pogledima koji bole više od riječi? Što zna o Božićima kad sam kao dijete plakala jer sam osjećala da nikad nisam bila dovoljno dobra za njih?
Vrata su se otvorila uz škripu. “Sretan Božić!” povikala je tetka Ljubica, grleći me predugo, prečvrsto. Osjetila sam miris njenog parfema, isti onaj koji me vraća u djetinjstvo, u sobe pune dima i šapata iza leđa. Stric Zoran je odmah počeo komentirati stan: “Eh, fino ste se smjestili. Nije loše za vas dvoje.”
Moja kćerka Ena stajala je iza mene, stisnutih usana. Zna ona sve, iako ima samo deset godina. Zna kako mi srce preskoči kad tetka Ljubica počne pričati o tome kako su “neka djeca danas preosjetljiva” ili kad stric Zoran pita Adnana zašto još uvijek nema “pravu” mušku djecu.
“Hoćemo li večerati?” upitala sam, pokušavajući zvučati normalno. Svi smo sjeli za stol. Miris baklave i sarme miješao se sa zategnutom tišinom. Tetka Ljubica je odmah počela: “Jasmina, znaš li da je tvoja sestra Mirela opet dobila nagradu na poslu? A ti? Još uvijek radiš onaj posao od kuće?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Radim od kuće jer mi tako odgovara,” odgovorila sam tiho. Adnan me pogledao ispod oka, kao da moli da ne započinjem svađu.
Stric Zoran se nasmijao: “Eh, danas svi nešto izmišljaju te poslove od kuće. Nije to kao nekad kad si morao zaraditi kruh na pošten način.”
Ena je spustila vilicu. Pogledala sam je i osjetila val krivnje. Zar sam joj ovo priredila? Zar će i ona jednog dana osjećati isti teret?
“Možda bi bilo bolje da pričamo o nečem drugom,” pokušao je Adnan.
Tetka Ljubica ga je presjekla pogledom: “Adnane, ti si uvijek bio dobar dečko. Ali Jasmina… ona je uvijek bila tvrdoglava. Sjećaš se kad si pobjegla iz škole jer nisi htjela učiti matematiku?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam više dijete. Imam svoj život, svoju porodicu. Ali pred njima sam opet ona mala Jasmina koja nikad nije dovoljno dobra.
“Dosta!” izgovorila sam naglas, glasom koji me iznenadio. Svi su utihnuli.
“Dosta mi je vaših komentara, vaših usporedbi, vaših očekivanja! Godinama pokušavam biti ono što vi želite, ali nikad nije dovoljno! Ovaj stan nije dovoljno dobar, moj posao nije dovoljno dobar, ni ja nisam dovoljno dobra!”
Tetka Ljubica je otvorila usta da nešto kaže, ali sam podigla ruku: “Ne želim više slušati! Ovo je moj dom i moj Božić! Ako ne možete poštovati mene i moju porodicu, možete odmah otići!”
Tišina. Čak je i snijeg vani stao na trenutak.
Stric Zoran je prvi ustao: “Ako ti tako želiš…” Tetka Ljubica ga je slijedila, ali prije nego što je izašla, okrenula se: “Znaš, Jasmina, jednog dana ćeš shvatiti koliko si pogriješila.”
Vrata su se zalupila za njima. Ostali smo sami. Ena mi je prišla i zagrlila me: “Mama, ponosna sam na tebe.” Adnan mi je stisnuo ruku.
Ali dok su njihovi koraci nestajali niz stepenice, osjećala sam težinu u grudima. Jesam li pogriješila? Hoće li me porodica ikada prihvatiti onakvu kakva jesam? I što ako nikad ne oproste?
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam pahulje kako padaju kroz prozor i pitala se: Je li moguće pronaći mir bez žrtvovanja sebe? Ili smo mi žene s ovih prostora osuđene da biramo između vlastite sreće i porodične lojalnosti?
Što vi mislite – gdje završava dužnost prema porodici, a gdje počinje pravo na vlastiti mir?