Kad ti život nestane u jednoj poruci: Priča o odlasku bez povratka

“Mama, gdje je tata? Zašto ne dolazi kući?” Ivana me gledala svojim velikim, smeđim očima, a ja sam gutala knedlu u grlu, pokušavajući ne zaplakati pred djecom. Bio je to sedmi dan otkako je Ivan otišao na službeni put u Split. Sedam dana tišine, sedam dana u kojima sam svaki zvuk mobitela dočekivala s nadom i strahom.

Sve je počelo sasvim obično. Ivan je spakirao kofer, poljubio me u čelo i rekao: “Vratit ću se za par dana, nemoj ništa brinuti.” Nije bilo ništa neobično u njegovom odlasku – radio je kao inženjer i često je putovao po Dalmaciji. Djeca su mahala s prozora, a ja sam već razmišljala što ću kuhati za večeru. Nismo se ni posvađali, ni zagrlili duže nego inače. Sve je bilo… normalno.

Prvih nekoliko dana bila sam zauzeta poslom i djecom. Marko je imao temperaturu, Ivana je učila pjesmicu za školsku priredbu. Navečer bih sjela na kauč, uzela mobitel i gledala poruke – ali ništa od Ivana. “Možda ima puno posla”, tješila sam se. “Možda mu je mobitel crkao.” Ali svaki dan bez poruke bio je kao kamen na srcu.

Sedmi dan, dok sam slagala rublje, stigla je poruka. Kratka, hladna, kao da ju je pisao stranac: “Započinjem novi život. Nemoj me tražiti. Djeci ću se javiti kad budem mogao.” Ruke su mi zadrhtale, a svijet mi se srušio pod nogama. Nisam mogla disati. Sjedila sam na podu kupaonice i plakala dok nisam ostala bez suza.

Prva noć bez sna bila je najgora. U glavi su mi se vrtjele slike – Ivan kako se smije s djecom, Ivan kako popravlja bicikl u dvorištu, Ivan kako me grli kad misli da nitko ne gleda. Što sam propustila? Jesam li bila previše umorna? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Ili je on oduvijek bio netko drugi?

Sljedećih dana počeli su stizati pozivi – svekrva Marija, moja sestra Ana, prijateljica Mirela. Svi su pitali isto: “Jesi li ga zvala? Znaš li gdje je? Možda mu se nešto dogodilo?” Lagala sam da je sve u redu, da će se javiti. Nisam imala snage priznati istinu – da me ostavio porukom kao zadnju budalu.

Djeca su osjećala promjenu. Marko je postao povučen, Ivana je svaku večer plakala u snu. Jedne noći sam čula kako šapuće: “Tata, vrati se…” Srce mi se slomilo na tisuću komadića.

Najteže mi je bilo pred ljudima. U malom gradu svi sve znaju. Kad sam išla u Konzum po kruh, susjeda Ljiljana me odmjerila od glave do pete i šapnula drugoj: “Eto ti ga na, otišao joj muž…” U školi su učiteljice gledale sažaljivo, a ja sam glumila hrabrost dok mi se duša raspadala.

Jednog popodneva sjela sam s djecom za stol. “Tata neće doći još neko vrijeme”, rekla sam tiho. Ivana me pogledala: “Je li nas ostavio?” Nisam znala što reći. Samo sam ih zagrlila i obećala da ćemo biti dobro – iako ni sama nisam vjerovala u to.

Noći su bile najgore. Ležala bih budna do jutra, prevrćući po glavi sve naše godine zajedno – prvi poljubac na Jarunu, vjenčanje u crkvi Svetog Ante, rođenje djece… Gdje je nestala ona ljubav? Kada smo postali stranci?

Jednog dana stigla je poruka od Ivana: “Molim te, nemoj mi slati poruke ni zvati me na posao.” To je bilo sve. Nema objašnjenja, nema isprike. Samo hladnoća.

Počela sam mrziti njegovu ravnodušnost više nego samu izdaju. Kako možeš samo otići? Kako možeš ostaviti djecu bez riječi?

Mjeseci su prolazili. Naučila sam sama popravljati slavinu, voziti djecu na treninge i plaćati račune na vrijeme. Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage za razgovore o tuđim muževima i sretnim obiteljima.

Jedne večeri Ana me natjerala da izađem van. Sjeli smo u mali kafić na obali Save. “Zaslužuješ bolje”, rekla mi je tiho. “Nisi ti kriva što je on kukavica.” Plakala sam prvi put pred nekim drugim osim pred sobom.

S vremenom sam počela osjećati olakšanje – više ne moram čekati poruke koje neće doći, ne moram se truditi biti savršena supruga za nekoga tko me ne želi. Djeca su polako prihvatila novu svakodnevicu – Marko se upisao na nogomet, Ivana crta srca oko našeg imena na papiru.

Ali još uvijek me progoni pitanje – što ako sam mogla nešto promijeniti? Što ako nisam bila dovoljno dobra?

Danas znam da nisam sama – toliko žena oko mene nosi iste ožiljke pod osmijehom. I pitam vas: jeste li ikada osjetili da vam život nestane u jednoj poruci? Kako ste preživjeli izdaju od onih koje ste najviše voljeli?