„Platit ćemo odvojeno!” – Prvi spoj koji mi je promijenio život

„Platit ćemo odvojeno”, izgovorio je Ivan tiho, ali dovoljno glasno da konobarica, koja je već nervozno premetala račune u rukama, zastane i pogleda nas ispod obrva. U tom trenutku, kao da je cijeli kafić utihnuo. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala kamo da pogledam – u njegovu šalicu kave, u svoj tanjur s polupojedenom tortom ili u prozor iza kojeg su prolazili ljudi koji su, činilo mi se, svi znali što se upravo dogodilo.

„Nema problema”, rekla sam, pokušavajući zvučati opušteno, ali glas mi je zadrhtao. Konobarica je klimnula glavom i otišla po dva računa. Ivan je slegnuo ramenima i nasmiješio se, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Možda i jest – ali ne u mojoj glavi, ne nakon svih onih razgovora s mamom i tetkom Senadom o tome kako pravi muškarac uvijek plati prvi spoj.

Sjedili smo još nekoliko minuta u tišini. Ivan je pričao o svom poslu u IT firmi na Trešnjevci, o tome kako mu je šefica prava vještica i kako sanja o tome da jednog dana otvori vlastiti startup. Ja sam klimala glavom, ali nisam ga zapravo slušala. U glavi mi je odzvanjalo ono „platit ćemo odvojeno”.

Sjetila sam se kako mi je mama prije izlaska rekla: „Ajla, nemoj biti laka. Ako te dečko stvarno želi upoznati, pokazat će to djelima, a ne riječima.” S druge strane, tata je uvijek govorio: „Danas su vremena drugačija. Neka svatko plati svoje.” Ali tata nije znao kako se osjećam kad me društvo gleda kao da sam manje vrijedna ako ne igram po starim pravilima.

Ivan me pogledao i upitao: „Je li sve u redu? Izgledaš zamišljeno.”

„Ma, sve ok”, slagala sam. „Samo sam malo umorna.”

Nisam imala snage reći mu što me zapravo muči. Nisam ni bila sigurna što me točno muči – jesam li povrijeđena jer nije platio ili jer sam očekivala da će platiti? Jesam li ja ta koja živi u prošlom stoljeću ili su svi drugi previše moderni?

Kad smo izašli iz kafića, Ivan me pitao želim li prošetati do Bundeka. Pristala sam, nadajući se da će šetnja razbistriti moje misli. Hodali smo uz jezero, a on je pričao o svom djetinjstvu u Travniku, o tome kako mu fali bosanski burek i kako ga Zagreb ponekad guši svojom užurbanošću. Smijala sam se njegovim šalama, ali iznutra sam bila prazna.

Mobitel mi je zavibrirao – poruka od mame: „Jesi li dobro? Je li dečko pristojan?” Nisam odgovorila. Nisam znala što bih joj napisala.

Ivan me zaustavio kod klupe i pogledao me ozbiljno: „Ajla, znam da nešto nije u redu. Ako ti smeta što sam predložio da platimo odvojeno, reci mi.”

Zastala sam. Osjetila sam knedlu u grlu. „Ne znam… Možda sam samo očekivala nešto drugo. Znaš, kod nas u obitelji… uvijek se pričalo da muškarac treba pokazati inicijativu.”

Ivan je uzdahnuo: „Ajla, meni nije problem platiti. Ali navikao sam na to da žene danas žele ravnopravnost. Ne želim te uvrijediti ni podcijeniti.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – ne zbog Ivana, nego zbog sebe. Zbog svih tih godina kad sam pokušavala biti ono što drugi žele od mene. Zbog svih tih pravila koja su mi usađena još dok sam bila mala djevojčica u Sarajevu, kad su me učili kako treba sjediti za stolom i kako treba gledati muškarca u oči.

„Možda ja ni ne znam što želim”, prošaptala sam.

Ivan me zagrlio i tiho rekao: „Nema ništa loše u tome.”

Vratila sam se kući kasno navečer. Mama me dočekala na vratima s pitanjem: „I? Kakav je?”

Slegnula sam ramenima: „Ne znam, mama. Dobar je… ali nešto nije kliknulo.”

Otišla sam u svoju sobu i sjela na krevet. Gledala sam kroz prozor u svjetla grada i razmišljala o svemu što se dogodilo. O Ivanu, o mami, o tati, o svim tim očekivanjima koja me guše.

Sljedećih dana nisam odgovarala na Ivanove poruke. Nisam imala snage za još jedan razgovor o ravnopravnosti i modernim vezama. Nisam imala snage ni za sebe.

Jedne večeri sjela sam s mamom za kuhinjski stol i pitala je: „Mama, jesi li ti ikad poželjela nešto drugo od onoga što si imala?”

Pogledala me iznenađeno: „Naravno da jesam. Ali život nije bajka, Ajla. Moraš znati što želiš.”

Ali ja nisam znala.

Tjedni su prolazili, a ja sam sve više osjećala pritisak – od obitelji, prijateljica koje su već zaručene ili udane, društva koje očekuje da do tridesete imam sve posloženo. Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja jer nisam mogla podnijeti pitanja: „Ima li šta novo? Kad će svadba?”

Jedne subote otišla sam sama na kavu u isti onaj kafić gdje smo Ivan i ja imali prvi spoj. Sjedila sam za istim stolom i gledala ljude oko sebe – parove koji su se smijali, djevojke koje su pričale o novim cipelama, starije gospođe koje su komentirale politiku.

Tada sam shvatila – možda ne znam što želim od ljubavi ili života, ali znam da više ne želim živjeti po tuđim pravilima. Ne želim biti ona koja šuti kad joj nešto smeta ili koja pristaje na kompromise samo zato što se to očekuje.

Možda ću još dugo tražiti odgovore na svoja pitanja. Možda ću još puno puta pogriješiti. Ali barem ću znati da biram sama.

Ponekad se pitam – koliko nas zapravo živi svoj život, a koliko nas živi tuđe snove? I koliko nas ima hrabrosti reći: „Dosta je.”