Nevidljiva za stolom: Priča o Ani koja je odlučila sjesti među svoje snove
“Ana, donesi još jednu juhu za stol!” glasno je viknula svekrva iz dnevnog boravka, dok sam žurila kroz uski hodnik, pazeći da ne prolijem tanjur. Ruke su mi drhtale, a srce mi je kucalo kao da će iskočiti iz grudi. Gosti su već sjedili, smijali se i nazdravljali, dok sam ja, kao i uvijek, bila u kuhinji – nevidljiva, ali nužna.
Marko je sjedio na čelu stola, nasmijan, zadovoljan. “Ana, možeš li malo brže? Gosti čekaju!” rekao je tiho, ali dovoljno glasno da me zaboli. Pogledala sam ga, ali nije mi uzvratio pogled. Kao da sam bila samo još jedan komad namještaja u toj kući.
Od prvog dana braka osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Marko je uvijek znao što želi – kako će izgledati naš stan, što ćemo jesti, gdje ćemo ljetovati. Ja sam bila tu da ispunjavam njegove želje i želje njegove obitelji. Moja mama mi je uvijek govorila: “Budi dobra žena, Ana. Sretna je ona koja ima mir u kući.” Ali gdje je bio moj mir?
Sjećam se jednog prosinca, kad sam prvi put poželjela ukrasiti bor drugačije – s plavim kuglicama koje sam vidjela na tržnici u Sarajevu. Marko je samo odmahnuo rukom: “Ne treba nam to. Moja mama voli crvene.” I tako su plave kuglice ostale u ladici, zajedno s mojim snovima.
Godinama sam šutjela. Prijateljice su se čudile: “Ana, pa ti si uvijek tako nasmijana!” Nisam imala snage reći im istinu – da se smijem samo kad nitko ne gleda. Da svaku večer zaspim s osjećajem da sam pogriješila što sam se udala. Da me boli što me nitko ne pita kako sam.
Jedne večeri, kad su djeca već spavala, sjela sam na balkon s čašom vina. Pogled mi je lutao po praznim ulicama Mostara. U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se riječi koje mi je Marko rekao kad smo se tek vjenčali: “Ne moraš sjediti za stolom. Tvoj je posao da gosti budu zadovoljni i siti.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Zar je to moj život? Da budem domaćica bez glasa, bez prava na svoje mišljenje? Zar sam zato završila fakultet? Zar sam zato sanjala o putovanjima i knjigama?
Sljedeće jutro probudila sam se ranije nego inače. Djeca su još spavala, a Marko je hrkao u sobi. Pogledala sam se u ogledalo – podočnjaci, umorne oči, ali negdje duboko vidjela sam iskru koju nisam prepoznala godinama.
Tog dana nisam skuhala ručak na vrijeme. Namjerno. Marko je došao iz firme i pitao: “Što je za jelo?”
“Danas nisam stigla kuhati,” rekla sam mirno.
Pogledao me zbunjeno: “Kako nisi stigla? Pa to ti je posao.”
“Ne, Marko,” odgovorila sam tiho ali odlučno. “To nije moj posao. Moj posao je biti sretna žena i majka. A to ne mogu ako stalno radim ono što drugi žele.”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa, ali nisam odustajala.
Kasnije tog dana nazvala me svekrva: “Ana, čula sam da nisi skuhala ručak Marku! Što se događa?”
Duboko sam udahnula: “Gospođo Ljiljana, ja nisam vaša sluškinja. Ja sam žena vašeg sina i majka vaše unučadi. I imam pravo na svoj život.”
Nakon tog razgovora danima je vladala napetost u kući. Marko je bio hladan, djeca su osjećala promjenu. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo.
Počela sam izlaziti s prijateljicama na kavu, upisala tečaj slikanja u kulturnom centru. Djeca su bila zbunjena: “Mama, gdje ideš?”
“Idem raditi nešto za sebe,” odgovorila bih s osmijehom.
Jedne večeri Marko me dočekao u dnevnoj sobi: “Ana, što ti se događa? Nisi više ona ista žena.”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Nisam više ona ista žena jer više ne želim biti nevidljiva. Želim sjediti za stolom sa svima vama, želim da me čujete.”
Marko je šutio dugo. Zatim je rekao: “Ne znam mogu li to prihvatiti.”
“Ne moraš odmah,” odgovorila sam mirno. “Ali ja više neću živjeti po tuđim pravilima.”
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam počela mijenjati svoj život. Nije bilo lako – bilo je suza, svađa, nerazumijevanja. Ali bilo je i smijeha, novih prijateljstava i osjećaja slobode kakav nisam poznavala.
Danas sjedim za stolom sa svojom djecom i pričamo o njihovim snovima. Marko još uvijek traži svoje mjesto u toj novoj priči, ali ja više ne ustajem kad netko vikne iz druge sobe.
Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi u kuhinji dok drugi slave za stolom? Koliko nas još čeka da ih netko pozove da sjednu? Možda je vrijeme da same sebi damo to mjesto.