Kuća na Višnjevoj ulici: Moj pad i uspon

“Mama, hoćemo li večeras opet spavati u autu?” upitala me Lejla, držeći brata za ruku dok su joj suze klizile niz obraze. Pogledala sam ih kroz zamagljeno staklo starog Golfa parkiranog ispod žute svjetiljke na Višnjevoj ulici. Bio je prosinac, hladnoća je stezala kosti, a ja sam osjećala kako mi ponos polako nestaje, ostavljajući samo strah i nemoć.

Nikad nisam mislila da ću završiti ovako. Prije samo godinu dana, živjeli smo u malom, ali toplom stanu na trećem katu. Muž, Adnan, radio je u građevini, ja sam povremeno čistila po kućama. Nismo imali mnogo, ali imali smo dovoljno. Sve dok Adnan nije otišao jednog dana, ostavivši samo kratku poruku: “Ne mogu više. Oprosti.”

Nisam imala vremena tugovati. Računi su se gomilali, gazda je postajao sve nestrpljiviji. Kad je došao s policijom i izbacio nas na ulicu, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Djeca su plakala, ja sam pokušavala biti jaka. “Bit će bolje, obećavam vam,” šaptala sam im svake noći.

Prvih nekoliko dana spavali smo kod prijateljice Amre, ali ona ima četvero djece i mali stan. Nije mogla dugo izdržati našu prisutnost. Onda smo završili u autu. Svaku noć sam se molila da nas nitko ne primijeti, da djeca ne obole od hladnoće.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lejlu i Tarika, začula sam kucanje na prozor. Bio je to gospodin Stjepan iz susjedstva. “Ajde, hajde unutra, djeca će ti se smrznuti!” rekao je grubo, ali u očima mu je bila briga. Oklijevala sam, ponos me pekao kao žeravica. “Ne želim biti na teret…” promrmljala sam. “Ma kakav teret! Svi smo mi ljudi,” odgovorio je i otvorio vrata svoje kuće.

U njegovoj maloj kuhinji mirisalo je na grah i svježi kruh. Djeca su jela kao da nisu danima okusila hranu. Stjepanova žena, teta Mara, donijela je deke i stare pidžame. “Samo vi ostanite koliko treba,” rekla je tiho.

Sutradan su počele priče po mahali. “Vidi je ona Azra, muž je ostavio pa sad prosi po komšiluku!” šaptale su žene dok su vješale veš na balkone. Osjećala sam sramotu koja me gušila više od zime. Nisam izlazila iz kuće osim kad sam morala po djecu u školu.

Jednog dana, dok sam čekala Lejlu ispred škole, prišla mi je Alma, majka iz razreda. “Čula sam što se desilo… Ako trebaš posao, moja sestra traži nekoga za čišćenje kancelarija.” Pogledala sam je s nevjericom – nisam navikla tražiti pomoć, ali nisam imala izbora.

Počela sam raditi kod Almine sestre. Svaki dan bih ustajala prije zore, čistila uredske stolove i sanitarije dok su djeca još spavala kod Stjepana i Mare. Novac nije bio velik, ali bio je dovoljan za kruh i mlijeko.

Najteže mi je padalo što su Lejlu zadirkivali u školi. “Vaša mama nema ni kuće!” vikao je jedan dječak dok su igrali nogomet. Lejla mi je navečer šaptala: “Mama, zašto nas svi gledaju kao da smo krivi?” Nisam znala što da joj kažem.

Jedne subote došla je općinska socijalna radnica, gospođa Ivana. “Azra, imamo privremeni smještaj za vas i djecu dok ne stanete na noge.” Osjećala sam se kao da mi netko nudi slamku spasa. Pristala sam bez razmišljanja.

Preselili smo se u malu sobu u kolektivnom centru na periferiji Sarajeva. Zidovi su bili tanki kao papir, ali barem smo imali krov nad glavom i grijanje. Djeca su polako počela vraćati osmijeh na lice.

Ali problemi nisu nestali. Ljudi su nas gledali s visoka – “to su oni iz centra” – kao da smo manje vrijedni. Jednom prilikom, kad sam išla po pomoć u Crveni križ, susrela sam staru poznanicu iz srednje škole, Selmu. “Jesi li to stvarno ti? Kako si mogla pasti tako nisko?” pitala me s lažnim suosjećanjem.

Te riječi su me boljelo više od bilo koje zime ili gladi. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja kriva što nam se sve ovo dogodilo? Jesam li mogla bolje?

Ali onda bih pogledala Lejlu i Tarika kako crtaju srca na zamagljenom prozoru naše male sobe i znala bih da moram izdržati zbog njih.

S vremenom sam skupila hrabrosti prijaviti se za program prekvalifikacije za njegovateljicu starijih osoba. Učila sam noću dok su djeca spavala. Nakon nekoliko mjeseci dobila sam posao u domu za starije osobe na Ilidži.

Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos – ne onaj koji te sprječava da tražiš pomoć, nego onaj koji dolazi kad znaš da si preživio najgore.

Danas imamo mali stan u prizemlju jedne zgrade na Grbavici. Nije luksuzan, ali je naš dom. Djeca idu u školu bez straha od pogleda i šaputanja.

Ponekad se sjetim one noći na Višnjevoj ulici i pitam se: koliko nas još živi na rubu ponora, a da to nitko ne vidi? Koliko nas skriva svoju bol iza zatvorenih vrata?

Možda nismo birali svoje padove, ali biramo kako ćemo ustati. Što biste vi učinili da ste morali birati između ponosa i preživljavanja?