Kad ti uzmu unuke: Priča bake Ankice iz Osijeka

“Ne možeš ih više viđati, Ankice! Dosta je bilo!” vikala je Ivana, držeći moju unuku Saru za ruku dok su stajale na pragu mog stana. Glas joj je drhtao od bijesa, ali i od povrijeđenosti. Ja sam samo stajala, nijema, s rukama koje su tražile nešto čega više nema – toplinu djetetove ruke, miris njihove kose, onaj osjećaj da pripadam.

Sve je počelo onog dana kad sam, možda previše iskreno, rekla Ivani da mislim kako previše popušta djeci. “Nije dobro što im sve dopuštaš, Ivana. Djeca trebaju granice,” izgovorila sam, ne sluteći da će te riječi biti početak kraja svega što sam voljela. Ivana je šutjela tada, ali u njezinim očima vidjela sam oluju. Marko, moj sin, samo je slegnuo ramenima i rekao: “Mama, pusti nas da sami odgajamo svoju djecu.”

Nisam mogla pustiti. Nisam znala kako. Odrasla sam u Osijeku, u vrijeme kad su bake bile stubovi obitelji, kad se znalo tko što radi i poštuje starije. Moja majka Mara uvijek je govorila: “Ako baka ne kaže – nije ni bilo.” Ali vremena su se promijenila. Danas su bake samo gost u životima svoje djece.

Nakon te večeri, sve je krenulo nizbrdo. Ivana je postajala sve hladnija prema meni. Više nije dolazila na kavu, nije mi slala slike djece. Kad bih nazvala, odgovarala bi kratko: “Nemamo vremena.” Marko je bio između dvije vatre – pokušavao je smiriti situaciju, ali uvijek bi završio rečenicom: “Mama, molim te, nemoj više pričati o tome.”

Jednog dana sam otišla do njih bez najave. Otvorila mi je Sara, moja najstarija unuka. Zagrlila me snažno i šapnula: “Bako, nedostaješ mi.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. U tom trenutku pojavila se Ivana na vratima. “Što radiš ovdje? Rekla sam ti da nas pustiš na miru!” Vikala je toliko glasno da su susjedi provirivali kroz prozore. Osjetila sam sram i nemoć kakvu nikad prije nisam doživjela.

Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam slike unuka na polici iznad televizora – Sara na prvoj pričesti, Luka s osmijehom bez prednjih zubića, mala Ema koja mi je crtala srce s natpisom “Baka volim te”. Suze su mi kapale po rukama dok sam molila Boga da mi vrati ono što mi je najviše značilo.

Sljedećih tjedana pokušavala sam sve – slala sam poruke Marku, pisala pisma Ivani, čak sam odnijela poklone za djecu pred vrata njihove zgrade. Sve je ostajalo bez odgovora. Jednog dana Marko me nazvao: “Mama, Ivana ne želi da dolaziš više. Djeca su zbunjena i tužna kad odeš. Molim te, poštuj to neko vrijeme.”

Neko vrijeme? Kako majka može biti majka samo neko vrijeme? Kako baka može prestati biti baka?

Počela sam izbjegavati susjede u zgradi jer su svi znali što se događa. Gospođa Ljiljana iz trećeg kata me pitala: “Ankice, gdje su ti unuci? Nisi ih dugo vodila u park.” Samo bih slegnula ramenima i požurila dalje.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Emina učiteljica iz škole: “Gospođo Ankice, Ema vas spominje svaki dan na satu likovnog. Kaže da joj nedostajete.” Nisam znala što reći – samo sam plakala.

Moja sestra Ružica pokušavala me utješiti: “Pusti ih malo, proći će ih to. Djeca će sama doći kad budu veća.” Ali godine prolaze brzo. Što ako me zaborave? Što ako im Ivana napuni glavu pričama o tome kako sam bila loša baka?

Sjećam se jednog Božića kad smo svi zajedno kitili bor u mojoj dnevnoj sobi. Sara je pjevala pjesmice, Luka se smijao dok je skrivao kuglice po džepovima, a Ema mi je donosila kekse koje smo zajedno pekle. Tada sam mislila da ništa ne može pokvariti našu sreću.

Sada sjedim sama za stolom, gledam kroz prozor u prazno dvorište i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala šutjeti? Jesam li trebala pustiti da odgajaju djecu kako žele? Ili sam im samo željela najbolje?

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do crkve zapaliti svijeću za svoju obitelj. Srela sam tamo starog prijatelja Josipa koji mi je rekao: “Ankice, obitelj je kao stara kuća – ponekad treba popraviti krov prije nego što sve procuri.” Te riječi su mi ostale urezane u srcu.

Danas još uvijek čekam poziv ili poruku. Svaki dan gledam mobitel i nadam se da ću čuti njihov glas ili vidjeti njihova imena na ekranu. U međuvremenu pišem pisma koja nikada ne šaljem i molim se da će jednog dana shvatiti koliko ih volim.

Možda nisam bila savršena baka ni savršena svekrva, ali ljubav koju osjećam prema svojim unucima ne može nestati preko noći.

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje šutjeti i pustiti ili se boriti za ono što vam najviše znači?